St Anthony, Croatian Catholic Centre, Summer Hill Church in Summer Hill, New South Wales | Community

St Anthony, Croatian Catholic Centre, Summer Hill Church

Locality: Summer Hill, New South Wales

Phone: +61 2 9798 5220

Address: 15 Prospect Road 2130 Summer Hill, NSW, Australia

Website: http://hkc.com.au

Likes: 2040

Add/Update information

Reviews

Tags

• Community
• Community organisation
• Religious organisation

25.01.2022 4. STUDENOGA - Sveti KARLO BOROMEJSKI, biskup )1538. - 1584.) Kako predstaviti svetog Karla Boromejskoga: kao idealnog biskupa katolicke protureformacije, ili p...ak kao bic Bozji? Kao blagog pastira koji je dao zivot za svoj narod, ili pak kao okrutnog inkvizitora, strasnog provoditelja pravovjerja? Prigodom zadnje obljetnice njegove smrti, povijesnicari su pokusali odgovoriti na ova pitanja, nastojeci se probiti kroz pravo obilje podataka ciji su autori cesce brojni stovatelji ivog Sveca, negoli sami povjesnicari. Sveti Karlo izasao je iz kriticarskog reseta donekle demitiziran. Vijesti poput one, koja govori o sjajnoj svjetlosti, sto je prekinula tminu noci u kojoj se rodio tako su pripisane masti, te je stavljen veci naglasak na njegovu ljubav, neumorno apostolsko djelovanje, dok nije presucena niti ostrina s kojom se obracunavao s onima koji su poucavali stvari protivne vjeri, ili su pak zivjeli suprotno pravilima koja je postavio Tridentski sabor, ciji je bio revni pobornik. Sveti Karlo rodjen je 2. listopada 1538.g., u Aroni, iz loze Boromeja, koji bijahu gospodari Laggo Maggiore i svih okolnih posjeda. Njegovi su sumjestani svome najpoznatijem i svetom stanovniku - kako bi se spomenuli njegove ljudske i duhovne velicine - podigli golemi spomenik. NJegov ulazak u posveceni zivot nije bio posve spontan. Vec sa 7 godina upravljen je k Crkvenoj karijeri, dok je s 12 god. obukao reverendu, ali samo zato sto je bio drugi sin grofa Gilberta, pa kao takav iskljucen iz bastine koja je, prema tadasnjim zakonima, u cijelosti pripadala prvorodjenome sinu. Kasnije je studirao u Paviji te je - iako nije bio medju najboljima (imao je problema s mucanjem) - uspio steci doktorat iz kanonskog i gradjanskog prava. Te je iste godine, 1559. njegov ujak zauzeo Petrovu stolicu, pod imenom Pio IV. Novi se Papa brinuo za svoga necaka Karla: smjesta ga je pozvao u Rim, te obasuo pocastima i nadarbinama. Sa svega 21 godinu, mladi je Boromej vec bio kardinal, drzavni tajnik, te upravitelj milanske nadbiskupije - iako sa sjedistem u Rimu. U galvnom su ga gradu zvali "papinim desnim okom". To jos uvijek nije bilo oko sveca, iako se uspio othrvati tada vrlo rasirenom zlu rimske pokvarenosti. No, interesi mu svejedno ne bijahu iznimni. Najveca mu je briga u to vrijeme bila, brojnim sestrama osigurati prestizne brakove, igrati sah, dati se posluzivati, baviti se lovom i ugodnim razgovorima s prijateljima. Tada je doslo vrijeme Tridentskog sabora. Sudjelovao je na posljednjem zasjedanju, po ujakovu nalogu. Neiskusan i nepoucen u teologiji, nije mogao pridonijeti saboru, ali je zato sabor puno ucinio za njega: preobrazio ga je, budeci u njemu zelju, zivot prilagoditi duhu Evandjelja i posvetiti se Crkvenoj karijeri, po uzoru na Dobroga Pastira, koji zivot polaze za svoje ovce. Radi toga je, kada mu je 1562.g. umro stariji brat, umjesto da zatrazi posvjetovnjacenje i posveti se upravljanju obiteljskim bogatstvom, ostao u Crkvi te je, napustio Rim kako bi sluzio mjesnoj crkvi u Milanu. Bio je duboko uvjeren jedna istinski reformirana biskupija moze u reformu uvuci i citavu Crkvu. U Milanu su Karla Boromejskoga docekali s odusevljenjem, ali je on - kako bi smjesta obznanio svoj pastirski stil - za krilaticu odabrao rijec 'humilitas"-poniznost. Ubuduce se vise nije nakanio baviti titulama i castima, vec se posvetiti iskljucivo pastoralnoj skrbi u milanskoj biskupiji, golemoj poput pravoga kraljevstva; obrani Crkve od tlacenja malih seoskih plemica, te ljubavi prema svima, osobito najsiromasnijima. Tako je putovao uzduz i poprijeko svoje biskupije, posjecujuci i najzabacenija sela, skrbeci se o formaciji svecenika, katehezi vjernika i opcenito stanju stanovnistva. Osnivao je: sjemenista, podizao bolnice i hospicije, velikodusno troseci i vlastito bogatstvo. S jednakom se revnoscu suprostavio civilnim vlastima kada kada bi se ove neovlasteno uplitale u Crkvena pitanja, te uveo stegu medju klerom i proganjao krivovjerce. Prema nekim povjesnicarima, koji mu zamjeraju netoleranciju velikog inkvizitora i biskupijske tamnice prepune krivovjeraca, cinio je to i odvec revno. Takva je bila onovremena praksa, koja nekima niti u ono vrijeme nije odgovarala. Tako se spominje dogadjaj kada je jedan fratar, pogodjen njegovom strogoscu, ispalio u nj hitac dok je molio u biskupijskoj kapeli. Metak je rasparao kardinalski plast, ali je svetoga biskupa ostavio netaknutim. No, sveti se Karlo Boromejski ipak najvise odlikovao ljubavlju, koja je na poseban nacin zasjala u sljedeca dva primjera: za vrijeme oskudice 1570.g. (kada je siromasima dijelio preko tri tisuce obroka dnevno), te za vrijeme haranja kuge 1576.g., koju je puk prozvao "kugom svetog karla", jer se silno zalagao za pomaganje ljudima u tim nesretnim prilikama. Cak je siromasima podijelio i svoje odore, tako te su nekoliko godina milanskim ulicama hodali ljudi odjeveni u grimiz. Dok je on bio biskup, Milano se uzdigao nad svim ostalim talijanskim gradovima. Iz Rima su veliki djelatnici katolicke obnove (reforme), s divljenjem i utjehom, u njemu gledali uzor svih biskupa. No, iako je bio cvrstog kova, umor, pokore i postovi jednoga su dana ipak uzeli svoj danak. Posljednji je pastoralni posjet posvetio Lucernu u Svicarskoj (koji je tada takodjer bio dijelom milanske biskupije., Pogodjen vrucicom, umro je ubrzo nakon toga, 3. studenoga 1584.g., sa svega 46 godina, ostavivsi stanovncima Milana spomen svetosti, koju je nadvisio jedino sveti Ambrozije. Uzdignut je na cast oltara 1. studenoga 1610.g. IME je germanskog porijekla i znaci SLOBODAN COVJEK ZASTITNIK je KLERA, KATEHISTA i UCITELJA, UCITELJA, SEMINARA, OD KUGE. Dragim nasim vjernicima i prijateljima/cama imena: KARLA, KARLO, DRAGO, DRAGEC, DRAGUTIN, DRAGICA, DRAGA, DRAGANA, od svega srca sretan i blagoslovljen imendan. Neka vas prati zagovor vaseg i naseg Sveca Karla Boromejskoga, Bozji blagoslov i pogled Presvete Djevice Marije!!!!

23.01.2022 Do you want to be the woman God created you to be? Magnify90 is an exciting spiritual program for women of all ages! Register to attend one of two Informati...on Nights so you can find out all about Magnify90! Details are in the attached flyer Share and invite other women you know.

20.01.2022 25. STUDENOGA - Sveta KATARINA ALEKSANDRIJSKA, djevica i mucenica (IV.st.) Sveta Katarina se ubraja medju one svete ciji zivotopis pociva na legendama. Prema ti...m izvjescima Katarina je zivjela koncem III. i pocetkom IV. stoljeca u egipatskoj Aleksandriji. Bila je neobicno lijepa i visokoobrazovana djevojka, ali poganka. Susret s nekim pustinjakom Katarinu je naveo na razmisljanje. Potrazi katolickog svecenika i nedugo potom dade se pokrstiti. Steta sto je i njezin zivot ovijen legendom, lijepom doduse, ali bi nam bilo daleko draze o njoj ono, sto je povijesno pouzdano i zajamceno. Njezino svjedocanstvo vjere zacijelo je moralo biti iznimno, kada se oko nje i njezine Passione, izgradila tako sjajna knjzevna bastina, koja je bila nadasve omiljela u srednjem vijeku. No, evo iskaza o njezinoj smrti, koja se dogodila u Aleksandriji, u Egiptu: Grad se spremao velikom zrtvom proslaviti dolazak cara Maksencija. Svi su prinosili zrtve: bogati bikove, a siromasni ptice. No, kroz gomilu ljudi probija se jedna djevojka iznimne ljepote i drazesti, kako bi se priblizila caru i predbacila mu toliko rasipanje na lazne bogove, te mu objasnila kako su poganski bogovi krivi bogovi. Umna, uvjerljiva i spretna govornica, uspjela je vladara zbuniti. "Spremna sam svoja uvjerenja braniti pred svakime", glasile su njene rijeci. Car je stoga pozvao pedeset mudraca, kako bi se suprostavili njenim tvrdnjama, ali su se ovi, pred Katarininim snaznim rijecima, osjecali poput ptica uhvacenih u zamnku. Ne samo to, vec su jedan po jedan pristupili vjeri, koju su bili trebali pobiti i poniziti. Maksencije ih je, bijesan, dao sve poubijati, dok je djevojci, osvojen njenom ljepotom i mudroscu, ponudio neka mu postane suprugom i caricom. "Kako si bezocan - odgovorila mu je Katarina - nisi shvatio kako za zarucnika ne zelim imati nikoga doli moga Boga." Na smrt uvrijedjen tim odbijanjem, car je Katarinu - zeleci joj slomiti volju - podvrgnuo nizu upravo nevjerojatnih, ali i sasvim beskorisnih muka, buduci da ju je Bozji zahvat ucinio nedodirljivom. Ne mogavsi car Maksencije slomiti Katarinu, razbijesnio se i dao naciniti strasno mucilo: kotac s bodezima, koji ce je sasjeci. No, to se mucilo raspalo. Narod se u medjuvremenu, odusevljen Katarininom sbagom i odvaznoscu, masovno obracao na krscanstvo. Car joj je tada odlucio odrubiti glavu. Katarina se popela na stratiste, podignuto izvan gradskih zidina, dok ju je slijedilo odusevljeno mnostvo. U trenutku kada joj je krvnik odrubio lijepu glavu, uz krv je potekao i mlaz mlijeka, radi cega je sve dojilje zazivaju kao Zastitnicu. Prema legendi, koja je obisla citav svijet, Katarinino su tijelo potom sami Andjeli prenijeli na brdo Sinaj, gdje je kasnije podignut samostan njoj u spomen, koji postoji jos i danas. Egipatski predsjednik Anvar El Sadat kraj toga je samostana 19. studenoga 1979.g. zapoceo gradnjom velikog religioznog sredista za tri jednobozacke religije: krscansku, zidovsku i muslimansku, da to mjesto, gdje je Bog u Starom zavjetu Mojsiju predao 10 zapovijedi, bude mjesto molitve i klanjanja jedinome pravome Bogu. U srednjem vijeku Sv. Katarinu su osobito slavili studenti filozofije. Tako su i Isusovci, koji su u Zagrebu otvorili gimnaziju, koja je kasnije prerasla u sveuciliste, uz svoj kolegij sagradili krasnu baroknu crkvu Sv. Katarine, biser sakralne umjetnosti. Ta se crkva naziva akademskom, a u njoj se vec dugom tradicijom do dana danasnjega veoma svecano slavi blagdan Sv. Katarine. Lik Sv. Katarine simbol je ciste i idealne mladosti, one istinske ljudske, dusevne i tjelesne ljepote, koju je oplemenila, uzdigla i posvetila Kristova milost. Kao malo koja svetica bas je Sv. Katarina primila izvanrednu pocast u krscanskoj umjetnosti od vrhunskih umjetnika. Pretpostavljamo da sve to nije samo plod maste, a jos manje tlapnje, vec da se iz svega toga krije jedna krscanska mucenica, po imenu Katarina, koja je na svoje suvremenike ostavila silan dojam, a oni su uspomenu na nju, uljepsavanjem i poboznoscu prenosili dalje. Vazna je jezgra, ono bitno: osoba, djevica, mucenica. Sve drugo samo je pokusaj da se izrazi ljepota ljudske osobe, koja se u cvijetu mladosti sva predala Bogu, i koja je za ljubav svome zarucniku Isusu Kristu, rado posla u smrt. IME je grckoga porijekla i znaci: CISTA. ZASTITNICA je: DOJILJA, DJAKA, STUDENATA FILOZOFIJE, POMOCNICA U BOLESTIMA JEZIKA, I TESKOG GOVORA, BRAKOVA, MUCENISTVA, NASILJA, DJEVICA, UCITELJA, TEOLOGA I SVEUCILISTA. Zelimo sretan i blagoslovljen imendan slavljenicama imena; Katarina, Katja, Katica, Kety, Kata, Katinka, Kaja, Kajo i svima, koje veze inacica imena svete nam Katarine. Bog vas blagoslovio i Presveta Majka Marija, po zagovoru svete Katarine Aleksandrijske, svima!!!

20.01.2022 17. RUJNA - RANE SVETOGA FRANJE, Spomendan La Verna predstavlja najvisi uspon Franjine i franjevacke mistike. Tu je Serafski otac Franjo dozivio svoj najveci mi...sticni dozivljaj - suraspece s Kristom. La Vernu je Franji poklonio grof Orlando iz Chiusija. Bilo je to 8. svibnja 1213.g. Franjo se onamo vise puta navracao, a posljednji je put ondje propostio svoj veliki post od Velike Gospe do blagdana Sv. Mihaela Arkandjela. Franjo je ovaj put na La Vernu posao sa trojicom izabrane brace - Maseom, Andjelom i Leonom, a vodila ga je posebna nakana: "Vidim da mi se priblizava smrt, pa namjeravam biti sam, sabrati se u Bogu i pred Njim oplakivati svoje grijehe". No, Bog mu je tu spremao najljepse darove. Tajna Franje i La Verne jest - Isus. Iz te zaokupljenosti Isusom izvila se i ona zarka molitva koju je Franjo molio onih dana dok je obavljao svoj velikogospojinski post: "Gospodine, udijeli mi dvije milosti prije nego umrem:....da za svoga zivota osjetim u dusi na tijelu, koliko god je to moguce, onu bol sto si je Ti, slatki Isuse, podnio u vrijeme svoje pregorke Muke, i da osjetim u svom srcu....onu neizmjernu ljubav kojom si Ti, Sine Bozji, gorio da dragovoljno podneses toliku muku za nas gresnike". Veliki je to bio intezitet, silina, te Franjine molitve. Molitvom, suzama i udaranjem u prsa, nastojao je naci Isusa Krista, zarucnika i ljubimca svoje duse. Sad bi Mu govorio s postovanjem kao Gospodinu...odgovarao kao svome Sucu, zatim Ga je molio kao svoga Oca, razgovarao kao s prijateljem. Braca su ga cula "kako u placu i suzama pobozno moli Bozje milosrdje za gresnike, glasno oplakuje Isusovu Muku kao da je gleda svojim ocima i kako moli rasirenih ruku u obliku kriza. Izvjestaj iz zivotopisa sv. Franje od blazenog Tome Celanskog govore o tome dogadjaju: "Dok se zadrzavao u samotistu koje se po mjestu, gdje se nalazi, zove Alverna, dvije godine prije nego sto mu se dusa preselila u nebo, u zanosu je vidio kriz propeta covjeka koji je poput Serafa imao sest krila. Bio je uspravljen, ruke su mu bile raskriljene, a noge skupljene. Dva su mu krila bila uzdignuta povrh glave, dva su bila rasirena za let, a ostala su dva pokrivala cijelo tijelo. Dok je blazeni sluga Svevisnjega, to gledao bio je ispunjen najvecim divljenjem, ali nije znao sto mu je vidjenje htjelo kazati. Silno se radovao i jos vise uzivao u dobrostivu i milu pogledu kojim ga je Seraf promatrao; a njegova je ljepota bila neopisiva, ali ga je posve ispunio strahom pogled na Razapetoga i gorcina Njegove Muke. Izgledao je, da tako reknem, i zalostan i veseo; radost i tuga su se u njemu izmjenjivale. Mnogo je razmisljao o tome sto bi ovo vidjenje moglo znaciti i duh mu se mnogo naprezao da shvati njegov smisao. Kad od svega toga nije nista razumom spoznao i kad mu se u srce duboko ucijepila novina ovoga vidjenja, poceli su se na njegovim rukama i nogama pokazivati znakovi cavala, kao sto je to malo prije povrh sebe vidio na raspetom Covjeku. Cinilo mu se kao da su mu noge i ruke u sredini probijene cavlima. Glave cavala su mu se pokazivale s unutrasnje strane ruke, na dlanovima, i na vanjskoj strani nogu. Siljci su im bili na protivnoj strani. Ti su znakovi na unutrasnjoj strani bili okrugli, a na vanjskoj duguljasti, neka mesna izbocina se pokazivala na vrh cavala koji su bili kao zavinuti i izudarani. To se na tijelu izdizalo poput oteklina. Tako su i na nogama bili utisnuti znakovi cavala i bili ispupcani na tijelu. Desni mu je bok bio kao kopljem proboden i na njemu rana, a ona je cesto krvarila, tako da su mu i gace i tunika bile mnogo puta zakrvavljene. - O, kako je malo onih koji su zavrijedili vidjeti svetu ranu na prsima dok je zivio propeti sluga Propetoga Gospodina! Sretna li brata Ilije, koji je gdje-kada imao prilike da je vidi dok je Svetac zivio. Nista manje ne bijase sretan Rufin koji je te rane doticao rukama. Kad je spomenuti brat Rufin jedanput svoju ruku turio u njedra svetoga covjeka da ga protare, ruka mu je dospjela na njegov desni bok, pa se tako dogodilo da je taknuo onu dragocjenu ranu. Ovaj je doticaj Sveca jako zabolio. Odgurnuo mu je od sebe ruku i zavikao neka mu oprosti Gospodin. Pred stranima je to najpomnjivije sakrivao. Oprzno je to sakrivao i pred najblizima tako da ni njegova braca poboznici, ni njegovi najvjerniji pratioci nisu dugo vremena to znali. Iako je sluga i prijatelj Svevisnjega gledao sebe ukrasena tolikim i takvim biserjem, koje se blistalo poput najdragocjenijih dragulja, i premda je bio vise nego ijedan covjek cudesno uresen slavom i cascu, ipak mu srce nije postalo oholo, niti je isao za tim da bi se nekom poradi isprazne slave svidio. Na sve moguce nacine je nastojao to sakriti da ga naklonost ljudi ne bi lisila ove milosti. Obicavao je rijetko kome ili nikome otkrivati izvanrednu tajnu. Bojao se, da ne bi poradi posebne ljubavi, kao sto obicavaju ciniti oni koji uzivaju posebnu ljubav, zbog dane mu milosti prtrpio kakvu stetu. Zato je uvijek u svom srcu nosio i cesto imao na jeziku onu Prorokovu: 'U svom srcu sam sakrio tvoje rijeci da ne sagrijesim Tebi!" - A kad bi mu dosao koji svjetovnjak, a on nije zelio da se s njime upusti u razgovor, braci i sinovima koji su s njim boravili, dao je to kao znak, da naime onda, kad taj redak izrekne, odmah one koji su oko njega okupljeni, uljudno otpuste. Stekao je naime iskustvo da je veliko zlo, ako se svima povjerava sve; znao je da onaj covjek cije tajne nisu savrsenije i brojnije od onoga sto se na njemu ocito vidi, ne moze biti duhovan, i tako ga ljudi na temelju onoga sto se pokazuje izvana mogu suditi. Upoznao je neke koji su naokolo bili s njima slozni, a iznutra se s njim nisu slagali. U lice su mu povladjivali, a iza ledja su ga ismijavali. Tako su ovi sami sebi pribavili osudu i ljude ispravne ucinise donekle sumnjivima. Zloca naime cesto nastoji ocrniti cistocu i zato se zbog lazljivosti, koja je svojstvena mnogima, mnogima ne vjeruje. Ne smijemo zaboraviti da se taj izvanjski scenarij prvenstveno zeli iskazati nutarnji svecev dogadjaj, rekao bih, onaj unutarnji zagrljaj kojim ga je zagrlio - iz svojega sadasnjeg Nebeskog, uskrsloga stanja - njegov Raspeti Gospodin Isus. I od toga zagrljaja ostadose svetom Franji i na tijelu tragovi Isusovih Rana, od kojih je ona na desnom boku cesto krvarila (1Cel 95). Svete su rane ili stigme izvanredni milosni Bozji dar: po sebi, one nisu ni znak ni uvjet svetosti. Bog ih daje kome hoce: ili da nagradi ili da probudi....ili samog obdarenika ili druge ljude. To je ljubav-Kristova i Franjina-posljednja tajna La Verne. La Verna tom ljubavlju jos odise i dise. Dobro je zapisao veliki Franjin odusevljenik, obracenik Johannes Joergensen u svom Hodocascu franjevackom Italijom: "La Vernu nazivaju Franjevackom Golgotom jer se na njoj obavilo rasipanjem cudnovatim nacinom na Franjinom tijelu. Ali moglo bi se takodjer Taborom nazvati, brdom preobrazenja, jer se Franjo nije nikada toliko nebu priblizio, kao u tom trenutku.....A nama je malenima lakse da ga slijedimo na Tabor nego na Golgotu".

19.01.2022 12. RUJNA - PRESVETO IME MARIJINO Blagdan Imena Marijina, (Marijin imendan), spominje se 1513.g., kao lokalni blagdan u spanjolskoj biskupiji Cuenca, a potom se... prosirio na cijelu Spanjolsku i Napuljsko kraljevstvo. Papa Inocent XI. prosiruje ga na cijelu Crkvu i to kao "dan pobjede", na spomendan velike pobjede krscanske vojske nad Turcima kod Beca 1683.g. Dolazak Turaka sve do pod Bec bila je ozbiljna prijetnja cijelom Zapadu. Kada je turska vojska opsjela Bec, becke crkve bile su prepune vjernika koji su vapili Mariji za pomoc: "Sveta Marijo, Majko Bozja, moli za nas!" Pobjeda je izvojevana 12. rujna 1683.g., nakon sto su na bojiste prispjele poljske cete na celu s poljskim kraljem Janom Sobieskim i vojvode Karla iz Lorene. Dvojica se vodje zagrlise u ctkvi Majke Bozje. Na dan presudne bitke vojska je sudjelovala na misi. Svetu Misu sluzio je kapucin o. Marko iz Aviana, kod kojeg posluzivase kralj Jan Sobieski i pod kojim se pricesti. Molila se i krunica, a u boj se krenulo s pouzdanjem u sveto i nepobjedivo Ime Marijino. Nakon Mise i molitve kralj dodje pred svoje vojnike i rece: "Pouzdavajci se u sveto i nepobjedivo Ime Marijino, hrabro naprijed!" Uz mocni Marijin zagovor neprijatelj je pobijedjen, a poljska vojska pobjedonosno je usla u Bec. Pobjeda je bila pocetak sloma velike turske sile. Ovo nije jedini blagdan potaknut Marijinom pomoci u nevolji. Mariju se zazivalo i u drugim ratnim i drugim opasnostima kojima je covjek bio izlozen. Crkva biljezi brojne prigode Marijina zagovora. Za njih joj se zahvaljuje blagdanima i drugim molitvama i slavljima, a u sjecanju drze spasenjski Bozji zahvati Opci crkveni kalendar, obnovljen 1969.g., ovaj blagdan vise ne spominje kao obvezan za cijelu Crkvu, ali se slavi u mnogim krajevima, na lokalnoj razini. Cijela Austrija ga, iz razumljivih povijesnih razloga, i nadalje svecano slavi. Kako je taj blagdan u nasem puku jos uvijek prilicno uvrijezen, mi cemo ga i dalje pobozno slaviti na danasnji dan. Bec nije bio prvi ni jedini koji bi se kao "bedem krscanstva" - nalazeci se u opasnoj situaciji - stavio pod posebnu zastitu Majke Bozje. Prema staroj predaji, vec je carigradski patrijarh German I., naredio god. 718., da se svake godine na Blagovijest u cast Majke Bozje pjeva himan "Akathistos" u zahvalu sto je grad na Bosporu tri puta bio spasen: god.627., 677., i 718. Iz divnih zaziva toga himna razvili su se i drugi koje nalazimo i u homolijama patrijarha Germana I. (+733.), a i daleko prije njega bilo je slicnih zaziva kod Theodota iz Ancire. Ti zazivi govore bas o vjeri u zastitu Majke Bozje. Evo nekih od njih: "Ti pomocnice svijeta!" "Ti utociste krscana!" "Ti nasa nado i nasa snago!" Na Zapadu istu vjeru izrice molitva "Zdravo Kraljice", koja se pripisuje Hermanu Grbavcu (+1054.). Ta se vjera u zapadnoj ikonografiji, pocevsi tamo od XIII.st., izrice na slikama koje prikazuju kako Gospa svojim plastem pruza sigurnu zastitu onima koji Joj se u obranu utjecu. I nasi hodocasnici u Mariju Bistricu pjevaju jos i danas: "Sa svojim svetim plastem Ti zakrili nas, O Marijo Bistricka, moli se za nas"! I mi danas, s narastajima prije nas, vjerujemo da je opravdano i spasonosno castiti Ime Marijino. Marija je biblijsko ime. Nosi ga vise osoba koje se spominju u Svetom pismu. jeste li znali da mariolozi donose sezdesetak tumacenja znacenja biblijskoga imena Marija? Izdvojim slijedeca: prema jednom tumacenju ime dolazi od aramejske rijeci mar(a)-gospodja, uzvisena. Drugi smatraju da ime potjece od hetitske rijeci Maria, sto znaci-koja je kao koplje. Iz niza oblika i inacica ovoga imena navodimo samo neke: Marica, Maca, Mareta, Marela, Masa, Mija, Mirjana, Maja, Jana, Marieta, Meri, Merilin, Lina. Od imena Marija dolaze i muska imena: Marijan, Janko, Maro, Mario, Marinko, Maroje i druga. Zato od srca svima zelimo sretan i blagoslovljen imendan. Zelja je jedna jedina....Neka vas i nas cuva plast Njene ljubavi uvijek, neka nikada ne zaboravimo da nosimo Ime Najvece Ljubavi svijeta, Majke Marije!

18.01.2022 27. RUJNA - Sveti VINKO PAULSKI, Utemeljitelj Misijske druzbe lazarista i druzbe Kceri krscanske ljubavi i Dobrovoljnih bratovstina (1581.-1660.) Vinko se rodi...o 24. travnja 1581.g. u Pouyu u Francuskoj. Njegovi roditelji bijahu priprosti seljaci. To je seoce god. 1828., u pocast svoga najvecega sina prozvao St. Vincent de Paul. Neimastina i bijeda bijahu Vinkove pratilje od malena. Prvi kruh si je zasluzio cuvajuci ovce i svinje. Da bi se izvukao iz bijede i materijalno vise podigao, roditelji ga odredise za svecenicki stalez. Bilo mu je 15 godina kada je dosao u Dax u skolu. Marljivo je ucio latinski i druge predmete, a za uzdrzavanje si je zasluzivao kao kucni ucitelj djece odvjetnika De Cometa. Tomu se dosjetljivi seljacki momak svidio, pa je Vinkova oca samo jos utvrdio u uvjerenju da je njegov sin sposoban za studij teologije. I otac je prodao par svojih volova, da bi njegov sin s tim novcem mogao na Sveuciliste u Toulouse i ondje studirati teologiju. Svojom je seljackom pamecu razmisljao da ce se ta investicija jednog dana, kad njegov sin dobije bogatu nadarbinu, posve isplatiti. On ce moci pomagati i svojim roditeljima. Vinko je 12. listopada 1604. postigao naslov bakalaureata svetog bogoslovlja. No jos prije toga podijelio mu je 23. rujna 1600.g., biskup Fransois de Bourdeille svecenicki red. Redjeniku jos nije bilo ni 20 godina. Tada nije bilo lako dobiti zupu pa je tako nije mogao dobiti ni Vinko, makar je radi toga poduzeo putovanje cak u Rim. Cekajuci na zupu, neko je vrijeme proveo u Toulouseu, brinuci se ondje za jedan dom. Njegovo je financijsko stanje tada bilo veoma lose, a upao je i u dugove. Nakon kratka boravka u Bordeauxu, Vinko je pocetkom 1605.g., naprosto isceznuo da bi nekako umakao onima kojima je bio duznik. kako saznajemo iz njegovih dvaju pisama sto ih je pisao De Cometu, zbog pitanja bastine bio je prisiljen otputovati u Marseilles. Na povraku preko mora uhvatili su ga turski gusari, te kao roba prodali u Tunis. Tamo je radio najprije kod jednog ribara, zatim kod jednog alkemicara i napokon kod jednog muhamedanca, koji je nekoc bio franjevac, a onda presao na islam. Toga je opet uspio obratiti i s njime, jednim brodicem pobjeci. I tako je godine 1607. dosao u Avignon. Ondje se upoznao s vicelegatom Montorijom i postao mu prijatelj. Prijateljstvo je zadobio otkrivsi mu alkemijske tajne, sto ih je naucio u Tunisu. Toga je gospodina pratio u Rim u nadi da ce mu on pomoci da se domogne kakve dobre zupe. Vinko se vratio iz Rima i 1608.g., dospio u Pariz. Sva mu nada bijase u jednom: zadobiti dobru crkvenu nadarbinu i onda provoditi bezbrizan zivot. Nakon sto je cekao na zgodnu priliku preko godinu dana, u proljece 1610., postao je kucni duhovnik kod Margarete de Valois, prve zene kralja Henryja IV. Malo kasnije dobio je kao nadarbinu cistercitsku opatiju Saint-Leonard-de-Chaumes, u biskupiji Saintes, no njezini su dohoci bili osrednji. Nakon godina svecenickog rada sveti je Vinko jednom rekao: "Da sam tada kad sam se drznuo primiti na se svecenistvo znao sto je to svecenistvo, kao sto to znam danas, radije bih obradjivao zemlju, nego da se uclanim u tako strasan stalez." - Unatoc toj izjavi sveca, kolika bi neprocjenjiva steta bila za Crkvu, da Vinko nije pocinio tu "drskost"! Sv. Vinko nije odmah od pocetka bio i svet svecenik. To ce postati tek kasnije. U doba kad je kao svecenik bio strasno zaduzen i kad se u tome gotovo utopio, naisao je na osobu Pierrea de Berullea, kasnijeg kardinala. U svojoj gorljivosti taj je duhovni pastir s nekolicinom svecenika htio ustanoviti druzbu, u kojoj bi se, na temelju dubokoga teoloskoga znanja, gajila svecenicka duhovnost i svetost. Ti bi svecenici uzornim svecenickim zivotom i djelovanjem i drugim svecenicima pokazivali pravi put, bili im putokazom. Berulle je takvu druzbu i osnovao, te je nazvao Oratorij, nesto slicno kao sto je u Rimu ucinio sv. Filip Neri. Uz Berullea je sv. Vinko nastojao upoznati svoj vlastiti zivot. Berulle ga promatra, pokusava proniknuti tajnu njegove duse, no nije dosao do jasnoce. I sam Vinko se savjetuje, moli i ispituje. Ipak se nije mogao odluciti za Oratorij, no na Berulleovu preporuku prihvati ipak u blizini Pariza zupu Clichy. Vec je 12 godina bio svecenik i tek tada prvi puta usred pastoralnoga posla. Kasnije, isto tako na preporuku Berullea, preuzme malu zupu u mjestu Chatillon-Les-Dombes kod Lyona, gdje su se sestorica svecenika nemocno borila protiv reformacije, koja im je grabila vjernike. Nalazeci se na toj zupi, Vinko sam pripovijeda ovo: "Jedne nedjelje mjeseca kolovoza, kad sam se oblacio za svetu Misu, dosli su mi reci da su u jednoj osamljenoj kuci svi clanovi obitelji bolesni, svi u neopisivoj stisci, nije ostao postedjen ni jedan jedini koji bi mogao pomagati drugima. To me je uhvatilo za srce." Duboko ganut propovijedao je o tom svojim vjernicima, i oni pritekose u pomoc. "Bila je to velika, ali neorganizirana ljubav", kaze sam svetac i odmah se dade na posao, koji ce dovesti do osnivanja SESTARA MILOSRDNICA i DRUZBE MISIONARA ili LAZARISTA. No, najprije osnova prvu BRATOVSTINU LJUBAVI, drustvo koje ce pomagati siromasnim bolesnicima. Kako je na molbu Berullea vec u jesen 1613.g., postao odgojitelj kod grofa Filipa-Emanuela de Gondija, generala galija, u toj je obitelji zadobio veliko povjerenje i postovanje. Njoj se opet vratio te poceo organizirati pucke misije, a po selima sto su pripadala De Gondijima, osnivao je nove bratovstine ljubavi. Nakon toga je posao galijasima da im olaksa njihov teski udes. U veljaci 1619.g., postao je i njihov dusobriznik. U savezu sa slavnom Druzbom Presvetog Sakramenta mogao im je pruzati veliku materijalnu i duhovnu pomoc. I tako se iz dana u dan sve vise sirila Vinkova socijalna i karitativna djelatnost po mnogim francuskim gradovima. Buduci da nije mogao doskociti svim potrebama, u njemu je sve vise dozrijevala misao za pomocnicima, koji bi mu pomogli u njegovu apostolatu. Da bi ostvario takvo sto, obitelj De Gondi stavila mu je na raspolaganje prilicnu svotu novaca. Bilo je to u travnju 1625.g. Brzo nakon toga umrla je gospodja De Gondi, a njezin je muz postao svecenik oratorijanac Vinku je poslo za rukom pridobiti prve clanove za svoju zamisljenu Misijsku kongregaciju. Oni su stanovali najprije u College de Bons-Enfants, a kasnije u prioratu Saint-Lazar, po kome je prozvase LAZARISTIMA. Mlada se kongregacija veoma dobro razvijala. Djelovala je najprije po raznim francuskim gradovima, a god. 1643., lazaristi podjose i u inozemstvo. Sveti Vinko je uspio osnovati redovite i stalne misijske postaje u Alziru, Tunisu, pa cak i na dalekom Madagaskaru. Usporedo s lazaristima osnovao je i DRUZBU MILOSRDNIH SESTARA - FILLES DE LA CHARITE. Tu je druzbu osnovao skupa s poboznom udovicom Lujzom de Marillac (1591.-1660.), kojoj je god. 1624., bio duhovni vodja. Svrha je Druzbe posve karitativna: pomagati sve koji su u nevolji. Po njoj je Sv. Vinko jos i danas prisutan u tolikim bolnicama, klinikama, na ulicama, gdje rade njegove duhovne kceri. Kad kazemo na ulicama, mislimo na rad po kucama, kamo sestre polaze na dvorbu pojedinih bolesnika. Sv. Vinko je god. 1640. utemeljio i ustanovu za skrb oko sirocadi. To odgovarase tadasnjoj velikoj drustvenoj potrebi. Poznato je da je samo u Parizu godisnje znalo biti ostavljeno i do 400 napustene djece. Tu je djecu skupljao sv. Vinko preko svojih ustanova i suradnika. Nije bilo problema s kojim se taj neobicni covjek i karitativni genij nije uhvatio u kostac. On se dao i na rjesavanje duhovnih problema, a osobito je mnogo ucinio za izobrazbu i odgoj klera. Unatoc tome sto je imao snaznu seljacku tjelesnu gradju, toliki ga napori ipak skrhase, a u zadnje vrijeme narocito malarija, od koje bolovase. Pocetkom god. 1660., bio je gotovo uzet. No pamet mu je ostala bistra sve do konca. Nakon kratke smrtne borbe umro je ujutro 27. rujna 1660.godine. Taj div krscanske ljubavi, obnovitelj klera, zasluzio je da bude proglasen blazenim i kolovozu 1729.g., a svetim u lipnju 1737.g. Prvi zagrebacki nadbiskup i kardinal Juraj Haulik doveo je Milosrdne sestre sv. Vinka Paulskoga god. 1844. i u Zagreb, podigavsi im samostan, a svecu crkvu. Tako je sv. Vinko po svojoj crkvi i po sestrama milosrdnicama narocito prisutan i na nasem tlu. Toliko je toga lijepa izrecena i napisana o sv. Vinku. I s pravom, jer on je to kao malo tko i zasluzio. Taj je covjek spavao samo cetiri do pet sati dnevno, a ostalih je gotovo 20 sati radio i sve mu je to jos bilo premalo. jedva je pronalazio vremena da se posteno i u miru najede. Iz Svetog Lazara vodio je svoje veliko djelo silnim dopisivanjem. Kroz 50 godina napisao je 50 000 pisama. Sacuvano ih je, na zalost, samo 3.000. Sacuvano je nesto i od njegovih govora njegovim misionarima. Svi njegovi spisi odisu duhom, vjerom, ljubavlju i poboznoscu. Za njega narocito vrijede rijeci: "I mrtav jos govori!" Mrtav zemaljskim zivotom, ali ziv i trajno prisutan medju nama, svojim djelima i ustanovama. Ziv u Nebu, da zagovara sve siromahe, bolesnike, te socijalne i karitativne radnike. O SVETI VINKO, NE PRESTANI NAS ZAGOVARATI! Ujedno cestitamo nasim dragim i ljubljenim SESTRAMA MILOSRDNICAMA SV. VINKA, sveti i blagoslovljeni Imendan. Bez Vas mnogi domovi bi bili prazni, mnoge majke neutjesene, mnoga srca hladna i neizljecena - Hvala Vam sto slijedite ljubav Vasega utemeljitelja Sv. Vinka! IME je latinskoga porijekla i znaci: POBJEDONOSAN.

17.01.2022 * Svetkovina * Sv Franjo, moli za nas

17.01.2022 Sveta Misa danas 11am

16.01.2022 27. STUDENOGA - BLAZENA DJEVICA MARIJA OD CUDOTVORNE MEDALJICE Catherine Laboure, redovnici iz reda sestra milosrdnica Sv. Vinka Paulskog, 27. studenoga 1830.g...., ukazala se Majka Bozja. Bila je odjevena u bijelu svilu s nogama na maloj kugli, ispruzenih ruku, a iz prstiju je zracila svjetlost. Marija je objasnjavala da kugla predstavlja cijeli svijet i svaku pojedinu dusu. Blistave zrake simbol su milosti, koju pruza onima koji je traze. U medjuvremenu, oko Djevice Marije se oblikovala duguljasta slika ovalnog oblika, a okolo su pisale rijeci: "O MARIJO, BEZ GRIJEHA ZACETA, MOLI ZA NAS KOJI SE TEBI UTJECEMO". Katarina Laboure cula je glas da napravi medaljicu po tom uzoru. Sve osobe koje je nose oko vrata dobit ce posebne milosti. Nakon sto su crkvene vlasti dopustile izradu ove medaljice i priznali njezino stovanje, brzo se sirila po cijelom svijetu i donijela nebrojena cudesa, pa je prozvana CUDOTVORNA MEDALJICA. Medaljicu je nosila i Bernardica Soubirous kojoj se Marija ukazala u Lourdesu 1858.g. Ona je izjavila da je Marija prilikom ukazanja u spilji u Lourdesu izgledala onako kako je prikazana na medaljici. IZGLED Medaljica je duguljastog, ovalnog oblika. Na prednjoj strani je lik Blazene Djevice Marije kojoj iz ruku izlaze snopovi zraka, pod nogama Joj je globus, a na glavi kruna od zvijezda. Oko njene slike pise: "O Marijo, bez grijeha zaceta, moli za nas koji se Tebi utjecemo." S druge strane je znak kriza isprepleten sa slovom M, iznad kojeg je prikazan kriz. Ispod su Srce Isusovo i Srce Marijino, a okolo 12 zvijezda. SIMBOLIKA Lik Marije s globusom pod njenim nogama pretkazuje novi otkupljeni svijet u kojem Marija nadvladava sile zla. Snopovi zraka iz njenih ruku, znak su milosti koje preko Marije dariva Isus Krist. Uloga Marijina posredovanja izrazena je i zazivom "O Marijo, bez grijeha zaceta, moli za nas koji se Tebi utjecemo". Znak kriza i incijal Marijinog imena M na nalicju medaljice, simboliziraju nerazdjeljivu Marijinu povezanost s Isusom i NJezino sudjelovanje u otajstvu otkupljenja. Podno toga su DVA ZNAKA LJUBAVI: Isusovo Srce ovjencano trnjem i Marijino Srce probodeno macem boli. Vijenac od 12 zvijezda znak je prve Crkve i 12 apostola, te simbol putujuce Crkve, koja je i dalje povezana s Marijom. Od srca se nadam da je skoro svi nosite, blagoslovljenu oko vrata. Vjerujte mi, pomaze od svakoga zla (ne medaljica sama po sebi, vec Djevica Marija po Medaljici.

15.01.2022 Today we mark a very special celebration for the Archdiocese of Sydney with the ordination of four new priests to serve our parishes: Deacons Jonathan Vala, Noe...l Custodio, John Pham and Roberto Keryakos. The ordination of these faith-filled young men is a gift for the people of God in Sydney and beyond. This gives us great hope, confidence, faith and gratitude to Our Lord Jesus Christ. Attendance at the 11am Ordination Mass is limited to invitation only because of COVID-19 restrictions. If you're unable to attend the Mass in person, I invite you to watch it online here: https://bit.ly/2ZPCzz9

15.01.2022 Subota 14.11.20 - Misa u 9.00am (krunica u 8.30am). Sveti Nikola Taveli, moli za nas

15.01.2022 Danas u 11am, svi ste dobro došli! Sv. Antun Padovanski, moli za nas

14.01.2022 14. STUDENOGA - Sveti NIKOLA TAVELIC, redovnik i mucenik (1340.- 1391.) Na cvjetnom jugu, uz plave morske vode, pod vedrim nebom i blistavim suncem, opasan gora...ma i hridinama s mora, lezi starodrevni hrvatski grad Sibenik. Borova suma iznad Subicevca sumi slavnu pjesmu davnih hrvatskih knezova. Usred grada divna katedrala, szdana od tvrdih kamenih blokova ugradjenih u velicajnom skladu, naglasuje harmonicnu povezanost vjerskih istina i uzvisenu cjelinu i cvrstocu vjere. Stara kula, s malim grobljem iznad samoga grada, stoji nepomicno i cvrsto, pripravna prije da u grob padne nego da se makne. Krka od Skradina valja bistre vode. Galebovi se svijaju nad modrom pucinom koju presijecaju bijela i napeta jedra......To je Sibenik. U tom se gradu rodio nas blazeni i sveti Nikola Tavelic. Kada? Na zalost, tocno ne znamo. Nigdje nam nije to ostalo zapisano, ali iz drugih podataka o njegovu zivotu mozemo mu donekle odrediti godinu rodjenja. Znamo kad je umro; 14. studenoga 1391.. Znamo da su mu izmedju 1431. i 1438.g. jos ziva braca u Sibeniku. Njih je-prema vlastitoj izjavi-vidio sveti Jakov Markijski koji je 1431. prosao kroz Sibenik na putu za Bosnu. U to vrijeme vladala su u Franjevackom redu odredbe da nitko ne moze postati svecenikom prije navrsene 25. godine zivota. Vjernike nije smio ispovijedati prije navrsene 30. godine. Po tom zakljucujemo da je za misionara u Bosnu otisao kad je navrsio 30 godina. Sibensko izvjesce koje govori o njegovoj smrti kaze da je u Bosni djelovao 12 god. U Svetoj zemlji boravio je-kako izvjesca kazu-vise godina. Umro je 1391.g. Napravimo li priblizan racun, mozemo s nekakvom sigurnosti reci da se rodio oko 1340. god, i umro kad mu je bilo oko 50 godina. Nikola je potekao iz plemenite obitelji sibenskih Tavelica, starohrvatskoga plemena Subica, sto dokazuje i crveno-bijelo-plave kocke njegova obiteljskoga grba. U mladosti je bio ponesen idealom Sv. Franje pa je stupio u franjevacki red. Zelja za misionarskim radom dovela ga je god. 1379. u Bosnu, gdje je 12 god. u najvecim poteskocama bogumilima-pateranima propovijedao pravu krscansku vjeru, te ih mnostvo vratio u krilo Katolicke Crkve. Za vladanja bugarskog cara Petra I., pravoslavni svecenik imenom Bogumil prosirio je u Bugarskoj novo manihejsko krivovjerje. Sedamdesetih godina 11. stoljeca to je krivovjerje vec prodrlo u hrvatske zemlje u Duklju i u Bosnu. U Bosni je brzo osnovana bogumilska biskupija za sve hrvatske zemlje pod imenom "Crkva Hrvatska". Ona se neobicno brzo sirila i to zbog neukosti svecenika i zbog posebnih politickih prilika. makon neuspjelih krizarskih vojna, od 1222. do 1239. bogumili su se jos vise razmnozili i vrhunac svog razvitka dozivjeli su tridesetih godina 14. st.. Jos jaci priljev bogumila u Bosnu i Hercegovinu uslijedio je kad ih je Stevan Nemanja istrijebio iz srpske drzave. Vodji je odrezao jezik, jedne je dao spaliti, a drugima je oteo imanja i protjerao ih. Bogumili su se u Bosni odrzali vise od 500 godina. Bogumili u Bosni bili su za Rimsku Crkvu velika glavobolja. A i jos neke cinjenice prisiljavale su Rim da se ozbiljno zabrine za katolicizam u sredovjecnoj Bosni. Tada je Sveta Stolica, potkraj 13. st., povjerila hrvatskim franjevcima misiju da evandjeoskim propovijedanjem obrate bogumile i zastite katolike. Ban Stjepan Kotromanic docekao je franjevce rasirenih ruku. Najveca najezda franjevaca u Bosnu cini se da je bila nakon 1370.g., a to je upravo vrijeme kad je Nikoli bilo oko 30 godina i kad je imao sve uvjete za misionara. Vjerojatno je cuo kako su osmorica franjevaca za 50 dana obratila i pokrstila vise od 2. 000 ljudi, a vjerojatno je znao i to kako su bogumili 1238.g. pobili u Visokom 32 dominikanca i 7 franjevaca. No, on se radikalno odrekao svijeta, prezreo je zivot i smrt. Sveci se vec za zivota prenose u vjecnost. Kad su nakon nenadane smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka, zbog nasljedstva na prijastolju, u Bosni nastali neredi koji su onemogucili svaki duhovni rad, Nikola Tavelic s jos dvojicom svoje subrace franjevaca - fra Adeodatom iz Ruticinija i fra Petrom iz Narbone - kao misionar posao u Svetu zemlju. To ce ga s dvojicom spomenutih i jos fra Stjepanom iz Cunea u Italiji, dovesti do mucenicke smrti. Sveci ne bjeze pred poteskocama, nego ih traze. Iz Bosne otputovali su u Palestinu. Uostalom, u Palestini su zapreke za apostolski rad bile jos vece, izgledi manji. Kad je stigao, nastanio se u samostanu na Sionu. To je najbrojnija od cetiri franjevacke postojbine koje su se u to vrijeme nalazile u Svetoj zemlji. Zapravo jedini samostan sa 12 redovnika. Uz njega su jos podruznice kod svetog Groba i u Betlehemu. U svakoj od njih boravilo je nekoliko redovnika. Na Sionu je nasao dvojicu sunarodnjaka: fra Ivana i fra Martina. Fra Martin je bio kasnije jedan izmedju dvanaestorice ocevidaca njegove mucenicke smrti. Izvjesca pisu da je u samostanu na Sionu proboravio "vise godina". Tu, u neposrednoj blizini Isusove posljednje vecere, jacao je dusu i ucvrscivao odluke. Razmisljao je o planu obracenja. Sto ciniti? Cime poceti? Kako uspjeti? Ako se vec netko ne boji izloziti sebe, to mu ne daje pravo da pogibeljima izlozi druge. Da pokusa obratiti jeruzalemskog kadiju? Najprije njega, a onda- poznavajuci strukturu tog drustva - s podanicima to ce biti vrlo lako. Potom treba pokusati da pridobije emira. Milost bi se sirila kao val na vodi. To bi bio mirotvorni udarac u ledja sili koja prijeti Bosni i Europi. Razgovarao je o tom s drugovima. Prihvatili su njegovu zamisao. Citao je knjige i rasprave o mucenistvu. Problem nije lagan! Svi su odobrili njegovo misljenje. Razgovarao je s poglavarima. NJima nije bilo lako donijeti odluku. Kako ce to djelovati na muslimane i sto ce oni potom uciniti? I razboritost i poslusnost zahtijevali su od Nikole i njegovih drugova pristanak starjesina. Oni su ga naposljetku i dali, mada su dugo o tome razmisljali, vagali razloge i ocjenjivali junacke odluke herojske cetvorke. Racunaju i na neuspjeh. Krv mucenika nece biti uzaludna. Svetac nikada ne umire uzalud. Cetvorica su odlucila pasti. Medju njima je prvi nas Nikola. I opet misao: 'hoce li uspjeti? Nitko kao svetac nema tako zive zelje za uspjehom, a opet nitko kao on ne podvrgava svoju volju Svevisnjemu. Neka odluci Bog! Sveci Boga ne ucjenjuju svojom tvrdoglavoscu. Oni se samo zele velikodusno zrtvovati. Dati zivot za bozanski zivot. U smrt - za milost! A milost je tajanstvena kao ponornica. Neocekivano ce izbiti na nepoznatom polju, pod dalekom planinom, mozda cak negdje u bosanskim klancima. Donijeti ce zivot i plodnost, snagu i jakost. Siknut ce pod tlakom mucenicke krvi. To je saznanje dovoljno da opravda smrt. Sveci su uvijek pripravni umrijeti - za svakoga! Osvanuo je 11. dan mjeseca studenog 1391.g.. Cetvorica su bila pripravna na smrt, svi ostali na progone i zlostavljanja. Svaki od cetvorice nosio je u ruci proglas ispisan na arapskom jeziku, a latinskim slovima. Zaputili su se prema Omarovoj dzamiji, iza Meke i Medine najglasovitije muslimansko svetiste. Jeruzalem je vrvio od muslimanskih hodocasnika. Slavio se veliki blagdan Kurban-bajram. Prispjeli su dzamiji i potrazili kadiju. Receno im je da nije ondje. Otpratili su ih do kadijine rezidencije i uveli pred njega. Tada je jedan od njih poceo citati proglas. Postoji originalno izvjesce sto ga je napisao tadasnji gvardijan na Sionu u Jeruzalemu. Mi ga jednostavno ne mozemo doslovno prenijeti, neke bi sablaznio, neke uvrijedio. Nakon citanja prisutni su ostali uzasnuti. Gnjev je provalio kao bujica. Sasvim razumljivo. Nerazumljivo je samo to: kako ih nisu trenutacno smrvili? Treba se diviti kadijinu postupku. Pozvao je gvardijana sa Siona s jos dvojicom redovnika. Tda je pred njima zapitao mucenike da li su svjesni onoga sto su rekli. Odgovorili su da njih ne salje covjek nego Bog. Potom taj takticni covjek predlaze: opozovite sto ste rekli i postanite muslimani ili cete umrijeti. Jasno, prijedlog su energicno odbacili. Kad su junacka cetvorica izjavila da ne opozivlju izjavu, kadija ih je osudio na smrt. Tada se na njih oborila masa. Za trenutak lezali su polumrtvi na tlu. Nakon jedan sat poceli su se micati. Svezali su ih i ostavili na tom mjestu do pola noci. Oko pola noci privezani su za stupove i bicevani. Poslije toga bacili su ih u tamnicu. Tako pisu izvjesca. Tri dana potom izveli su ih pred emira koji im je iznova predlozio da se poturce ako zele izmaknuti smrti. Otklonili su ponudu. Tada su se na njih okomili krvnici s isukanim sabljama. Njihova tijela raskomadali su u trenutku. Bacili su ih u vec pripravljeni oganj. Izvjesca pisu da dijelovi tjelesa nisu izgarali. Spaljivali su ih tri puta. Naposljetku su ih odnijeli i zakopali na tajnom mjestu za koje nismo saznali. Osamdesetih godina 19.st. nastalo je posebno odusevljenje za Nikolu Tavelica, ali u Hrvatskoj se pocelo siriti tek 1934.g., s prvim hrvatskim hodocascem u Svetu zemlju. Papa Lav XII., proglasio ga je blazenim 1889.g., a papa Pavao VI. proglasio ga je svetim u Rimu, 21. lipnja 1970.godine. Prisjetimo se: nas Nikola podnio je smrt da drugima omoguci bozanski zivot. Moze li nesto vece i uzvisenije uciniti covjek? I za koga se zrtvovao? Upravo za tadasnje protivnike krscanske misli i djela. Prema tome, njegova je zrtva identicna s Isusovom zrtvom: Isus je umro za svoje neprijatelje. Tu oznaku ima samo bozanska ljubav koja daje zivot za one koji joj ga oduzimaju.

14.01.2022 Pridružite nam se veeras, svi ste dobro došli! Sv Franjo, moli za nas

13.01.2022 Subota 03.10.20 Sv Franjo, moli za nas

13.01.2022 18. RUJNA - Sveti JOSIP KUPERTINSKI, redovnik (1603.-1663.) Josip je krsten kao Giuseppe Maria Desa. Rodjen je 17. lipnja 1603.g., u Copertinu, u talijanskoj po...krajini Pugli, i to u pravoj pravcatoj staji kao i Spasitelj. Bio je posljednji sin Feliksa i Franceschine, rodjene Panaca. Djetinjstvo je proveo u velikoj neimastini. Posao je i u skolu, ali je zbog bolesti, koja ga je preko pet godina drzala, morao prekinuti skolovanje. U mladosti htjede postati franjevac konventualac, ali oni ga ne primise zbog njegove slabe naobrazbe. Jedina je Josipova sreca bila ta sto je imao dobru i odvaznu majku kojja mu je podarila solidan duhovni odgoj. Izvan toga, djecak je bio uskracen od svake incijative i nesposoban prihvatiti se icega konkretnog. Tada pokuca na vrata kapucina i ovi ga primise. Obukao je njihov habit na sam blagdan Velike Gospe 1620.g.. No i ne dovrsivsi propisanu godinu novicijata, zbog neprikladnosti, bi iz reda otpusten. To su za Josipa bili najtezi dani u zivotu. Kada su mu kapucini rekli neka skine habit i vrati se kuci "osjecao sam kao da mi netko guli kozu" - priznat ce kasnije. Posredovanjem svoga ujaka konventualca primljen je kao sluga i trecoredac u njihov samostan u Grottelli. Ipak, radi njegove nesposobnosti, bijahu mu povjereni najponizniji poslovi zajednice. To Josipu nije bilo mrsko, vec je bio sretan sto se nalazi u samostanu, pa se trudio pokazati sto vise marljivosti i zara. Kasnije bi obucen i u njihov habit. No, jednoga je dana taj 'neotesani i neuki brat', sve iznenadio molbom, neka ga posalju u bogosloviju, jer zeli postati svecenik. Da nije bilo njegova snaznog svjedocanstva poboznosti i poniznosti, bili bi mu se nasmijali u lice. No, ovako su udovoljili njegovoj zelji, ne pouzdavajuci se toliko u njegove sposobnosti, koliko u cudnovate planove Bozje Providnosti. I tako je Josip, iako se inace nije nimalo snalazio u tekstovima na temu: filozofije, teologije, morala, u trenutku kada je doslo vrijeme za ispite, uvijek nekako uspijevao proci. Stoga je - uvelike potpomognut Providnoscu - uspio doci i 18. ozujka 1628.g. do svecenistva. No, moglo bi se reci kako su tek tada za nj' nastupile nevolje. Postavsi svecenik, otac Josip intenzivirao je svoj duhovni zivot, te se pocese i na vani pokazivati njegovi misticni darovi kojima brzo stekose ljubav i divljenje puka, ali i mnoge "zive krizeve". On sam je nastojao ostati ponizan, skroman, a prihvatio je upravo herojski zakon pokore, mrtvenja, posta i odricanja. Narocito strogo je obdrzavao siromastvo i poslusnost. Medjutim, zbog svojih ekstaza i lebdenja probudio je sumnju inkvizicije, pa je 21. listopada 1638.g. morao napustiti svoj dragi samostan u Grottelli, te poci u Napulj da bude podvrgnut ispitivanju pred sudistem tamosnje inkvizicije. Cudo se ponovilo u kapeli zenskoga samostana Sv. Grgura pred samim sucima inkvizicije. I oni ga vidjese kako u zanosu lebdi u zraku. Slucaj je predan u Rim samoj Kongregaciji Sv. Oficija. I tako se Josip nasao na 'optuzenickoj klupi'. Revni su ga monsinjori bombardirali pitanjima i provokacijama, ali nisu nasli nista vrijedno prigovora, vec ih je naprotiv on razuvjerio snagom svoje vjere i sigurnoscu nauka. Oslobodise ga sumnje da ide za nekom afektiranom svetoscu i da zlorabi pucku lakovjernost. Stovise, cak je uspio uvjeriti i samoga ministra generala, inace uvelike pridrzanog kada je posrijedi bio "taj neobicni brat koji mi zadaje samo glavobolje", te ga je on osobno pratio u audijenciju kod pape Urbana VIII. Tom je prigodom nazocio jednom od onih cudnovatih "letova" po kojima je brat Josip bio poznat: u prisutnosti pape, mali je brat pao u ekstazu, na sveopce divljenje i dirnutost. Nakon svega bi Josipu ipak zabranjeno vratiti se u Grottellu, vec naredjeno da bude poslan u koji drugi samostan u kojem ce biti "udaljen i odijeljen od susreta sa svjetovnjacima". Poglavari ga poslase u Asiz, gdje ostade 14 godina, ali napokon intervenira papa: "U Asizu je sasvim dovoljan jedan sveti Franjo"- ustvrdivsi. Jer ljudi su i dalje dolazili k njemu na misu, pa i svecenici i prelati, preporucivali se njegovom zagovoru, te od njega trazili savjete. Odredbom Sv. Oficija, svetac je iz Asiza premjesten u Pirtrarubbiju kod Macerate, u kapucinski samostan Sv. Lazara. Napokon je papa Aleksandar VIII. 12. lipnja 1656.g., donio odluku da se otac Josip moze vratiti svojoj redovnickoj subraci i to ovaj put u samostan Sv. Franje u Osimo kraj Ancone. Tu je proveo posljednje godine svoga zivota. Umro je sveto u zoru 18. rujna 1663.godine. Blazenim je proglasen 1753.god., a svetim ga je proglasio papa Klement XIII., 1767. godine. Posve zasluzeno, s obzirom na to kako je sam prolazio, nakon sto je proucio sve potrebne knjige, postao je osobnim ZASTITNIKOM STUDENATA i onih KOJI IDU NA ISPITE. MOLITVA SV. JOSIPU KUPERTINSKOM ZA USPJEH NA ISPITU Dobri Boze, zahvaljujem Ti na svim darovima koje mi dajes. Udijeli mi milost da se uvijek njima sluzim Tebi na slavu, za svoje posvecenje i na dobro drugih. Daj da uvijek budem radosna srca. Blagoslovi moje roditelje i bdij nad mojim ucenjem. Prosvijetli moje ucitelje, nastavnike i profesore, a budi na pomoc i mojim skolskim prijateljima i prijateljicama. Utjecem Ti se po zaslugama i po zagovoru svetoga Josipa Kupertinskoga, koji je i sam iskusio teskoce ucenja i tjeskobe ispita, ali je dozivio i radost da za svoj trud - uz pomoc svoje drage Nebeske Majke Marije - bude nagradjen. Molim Te, vodi moju pamet, ucvrsti moju volju i potakni velikodusnu zauzetost, da tako ispunim svoje duznosti i zasluzim uspjesno poloziti ispit pred kojim se nalazim. Amen.

12.01.2022 23. RUJNA- Sveti PIO IZ PIETRELCINE, redovnik (1887.-1968.) "A ja, Boze sacuvaj da bih se icim ponosio osim krizem nasega Isusa Krista." (Gal 6,14) Poput aposto...la Pavla, otac Pio iz Pietrelcine stavio je u centar svoga zivota i apostolskog rada kriz svoga Gospodina kao svoju snagu, mudrost i ponos. Zapaljen Kristovom ljubavlju, postao Mu je slican u zrtvovanju samoga sebe za spasenje svijeta. Nasljedovao je Raspretoga Krista tako velikodusno i savrseno da je mogao reci: "S Kristom sam razapet. Zivim, ali ne vise ja, nego zivi u meni Krist." (Gal 2,19-20). A blaga milost koju mu je Bog tako obilato i stalno darivao, on je prenosio dalje kroz svoju sluzbu, sluzeci muskarcima i zenama koji su mu dolazili u sve vecem broju, radjajuci veliko mnostvo duhovnih sinova i kceri. Ovaj vrijedni sljedbenik Sv. Franje Asiskog, rodjen je 25. svibnja 1887.g., u mjestu Pietrelcina, biskupija Benevento u Italiji, kao sin Grazia Forgione i Marie Giuseppa de Nunzio. Bio je krsten slijedeceg dana i dobio je ime Francesco. S dvanaest godina primio je sakrament Potvrde i svetu Pricest. Dana 6. sijecnja 1903.g., sa 16 godina, usao je u novicijat fratara kapucina u Morconeu gdje je 22. sijecnja obukao franjevacki habit i uzeo ime brat Pio. Na kraju godine novicijata polozio je prve zavjete, a 27. sijecnja 1907., svecane zavjete. Nakon sto je bio zaredjen za svecenika 10. kolovoza 1910.g. u Beneventu, ostao je kod kuce sa svojom obitelji u Pietrelcini do 1916. iz zdravstvenih razloga. U rujnu iste godine, poslan je u samostan u San Giovanni Rotondo i tu osta, uz krace prekide, sve do smrti pruzajuci ljudima primjer uzornog redovnika. 5. kolovoza 1918. na sebe prima znakome muke Gospodinove. Ljudi oko njega bivaju svjedoci ovih cudesnih znakova, te mnogih drugih karizmatskih darova koje je on primio od Boga. Raspaljen ljubavlju prema Bogu i bliznjima, fra Pio je zivio puninu svoga zvanja doprinoseci svojim sluzenjem spasenju covjeka, kroz posebno poslanje koje je obiljezilo citav njegov zivot. Ostvarivao je svoj zivotni program pomocu triju sredstava: sebedarnim predanjem u vodjenju dusa, sakramentalnim pomirenjem ljudi s Bogom, i sluzenjem svete Mise. Sveta Misa je za njega predstavljala vrhunac i puninu duhovnosti. Na socijalnom ili drustvenom podrucju fra Pio se zalagao oko ublazivanja patnji mnogih obitelji, posebno bolesnih i siromasnih. U tu je svrhu utemeljio "Casa Sollievo della Sofferenza", tj. izgradnjom "Kuce za ublazivanje patnji". Svecano je bila otvorena 5. svibnja 1956.g., a bila je to tada najsuvremenija uredjena bolnica u Italiji, sa svim odjelima. Na duhovnom planu poceo je organizirati "Molitvene skupine" vec 1940. g., ali svoj procvat skupine su zadobile izmedju 1957. i 1950.g., s crkvenim odobrenjem i podrskom pape Pija XII. Fra Pio je svoje "Molitvene skupine" prozvao "rasadistem vjere i ognjistem ljubavi". Kasnije ce ih papa Pavao VI. nazvati "velikom rijekom ljudi koji mole". U tim molitvenim skupinama je ishodiste i svim kasnije osnovanim molitvenim skupinama pod razlicitim nazivima diljem cijeloga svijeta. Sve tamo od svoje mladosti fra Pio nije bio nikada posebno dobrog zdravlja, posebno ne u posljednjim godinama zivota. Smrt ga je zatekla vedrog raspolozenja, 23. rujna 1968.g., u dobi od 81 godine. Njegov zivot je bio obiljezen patnjom, jer ga je Bog htio pridruziti bolima i patnjama ljudi i samoga Isusa Krista za spasenje svijeta. To se nije ocitovalo samo po stigmama, tj. po Isusovim Ranama, nego i u cjelokupnom njegovom zivotu. Papa Pavao VI., u svom nagovoru visim redovnickim poglavarima kapucinskog Reda istaknuo je veliku popularnost oca Pija rekavsi: "Gledajte koliku je popularnost stekao, koliko je mnostvo ljudi okupio oko sebe! Zasto? Zar zato sto je bio veliki mislilac? Ili mozda zato sto je bio veliki ucenjak? Ili mozda zbog toga sto je imao velika sredstva na raspolaganju? NE! Nego zato sto je ponizno sluzio svete Mise, sto je ispovijedao od jutra do veceri i zato, sto je - kazem to odgovorno - bio predstavnik otiska Rana nasega Gospodina. Bio je covjek molitve i patnje." Vec za zemaljskog zivota uzivao je veliku popularnost svetosti, zbog svojih kreposti i svoga duha molitve, zbog zrtava i jer se potpuno posvetio za dobro svih dusa. U godinama poslije smrti uvijek se sve vise sirio glas o njegovoj svetosti i o cudesima koja su se dogadjala po preporukama na njegov zagovor. Ta cinjenica je postala nezaobilazni crkveni fenomen, koji se prosirio po cijelome svijetu i u svim slojevima ljudi. Tako Bog otkriva Crkvi zelju, da ga proglasi i na zemlji Njegovim vjernim slugom. Nije proslo mnogo vremena i kapucinski Red je pokrenuo korake prema propisima crkvenog prava za pocetak procesa za njegovo proglasenje blazenim i svetim. Nakon utvrdjenih cinjenica koje su se trazile, Crkva je oca Pija proglasila blazenim 2. svibnja 1999.g., na Trgu Sv. Petra u Rimu. Jedno je sigurno, da jos nikada u povijesti Crkve nije sudjelovalo toliko vjernika na proglasenju jednog blazenika (milijun hodocasnika). Obred proglasenja o. Pija blazenimpredvodio je sam Papa Ivan Pavao II., ali niti dva najveca trag u Rimu: svetog Petra i avetog Ivana Lateranskog, nisu mogli primiti sve hodocasnike koji su za tu prigodu dosli u Rim, dok ga je dvije godine kasnije proglasio svetim, 16. lipnja 2002.godine. Tesko je ukratko sazeti poruku oca Pija za nase vrijeme i ljude. Ovaj svetac bio je i ostaje uzor tihog posvecenja redovnickom i svecenickom zivotu: covjek molitve i bratstva. Svijetu, koji je bolestan od sljepoce za sve sto se ne moze ocima vidjeti, osobito na vjerskom i krscanskom podrucju, otac Pio sada zeli jos vise biti blizu sa svojim nebeskim zagovorom. U svijetu koji je zarazen egoizmom i potrosackim mentalitetom, Svetac kao ozdravitelj tijela i duse, tjesitelj uznemirenih i slomljenih savjesti, daje pouku, da valja ponovno pronaci put do djelotvorne ljubavi i solidarnosti, koju moramo jedni drugima uzajamno iskazivati. Otac Pio nastavlja biti i ostaje za svakoga, ponizan brat koji svima daje nadu, koji zeli obnoviti svoju vjeru, a onima koji su je izgubili zeli biti pomoc, da je ponovno nadju. U svijetu koji je prozet subjektivizmom, a koji neminovno dovodi do odbacivanja i iskljucivanja Boga iz ljudskog zivota, o. Pio ostaje poziv covjeku da dadne prioritet Bogu i Njegovu zakonu, ako zeli prezivjeti krize zivota. "Brat s Isusovim Ranama" pozivao je, zove i zvat ce svakoga vjernika da svoju paznju skrene na Kristovo covjestvo, na ona otajstva koja ispovijedamo u "Vjerovanju": 'Rodio se od Djevice Marije, mucen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan i treci dan uskrsnuo!Put prijedjeni od oca Pija upozorenje je za nas ljude u trecem tisucljecu. IME je latinskog porijekla i znaci: POBOZAN, VJERAN. ZASTITNIK je: SLUZITELJA CIVILNE VOJNE SLUZBE, kao i KATOLICKIH MLADICA.

12.01.2022 21. RUJNA - Sveti MATEJ (LEVI), apostol i evandjelist (I.st.), Blagdan Evandjeoski tekstovi i Djela apostolska navode Mateja na svim popisima dvanaestorice Isus...ovih ucenika. Prema Evandjeljima, bio je carinik, sakupljac poreza na putu koji je, kod Kafarnauma prelazio iz Galileje u Siriju, te je pripadao skupini ljudi, koji su bili neumoljivi i cesto korumpirani, te od ostalih Zidova smatrani i obredno necistima. Promijenio se, nakon sto ga je osobno Isus posjetio i blagovao u njegovoj kuci. Spremno se odazvao pozivu, da slijedi Isusa, a prije no sto je to ucinio, priredio je svecanu gozbu za rodjake i prijatelje. "Kad Isus podje odatle dalje, opazi covjeka imenom Matej gdje sjedi u carinarnici te mu rece: 'Hajde za mnom!' On ustade i podje za Njim. Kad je poslije toga Isus sjedio za stolom u njegovoj kuci, dodjose mnogi carinarnici i grjesnici te sjedose za stol s Njim i njegovim ucenicima. Kad to opazise farizeji, upitase njegove ucenike: 'Zasto vas ucitelj jede s carinicima i grjesnicima?' Kada to Isus cu, odgovori: 'Ne treba zdravima lijecnik, nego bolesnima. Idite i naucite sto znaci: vise volim milosrdje nego zrtvu. Jer ja nisam dosao da pozovem pravednike, nego grjesnike'" (Mt 9,9-13). O Sv. Mateju, u puku veoma popularnom svecu, osim onoga u Evandjelju ne znamo mnogo. Od onoga malo sto znaom vazan je izvjestaj crkvenog povjesnicara Euzebija, koji kaze da je Matej prije svog polaska na daleko misijsko putovanje propovijedao najprije Hebrejima te im je, prije nego ih ostavi, napisao Evandjelje u njihovu jeziku. Bio je to aramejski jezik, kojim su tada Zidovi u Palestini govorili. Euzebije se u svome izvjestaju oslanja na stariju vijest u spisima svecenika Papije, koji je kao istrazivac veoma pouzdan. On poistovjecuje apostola Mateja s piscem Matejeva evandjelja. Izvornik Matejeva evandjelja nije sacuvan, vec samo grcki prijevod. Najstarija svjedocanstva i predaja Crkve pretpostavljaju da je prijevod u potpunosti vjeran izvorniku. Istovjetnost je potvrdila i Papinska biblijska komisija 19. lipnja 1911.godine. Matej je pisao svoje evandjelje za Zidove u Palestini, koji su bili dobro upuceni u Sveto pismo Staroga zavjeta. Njima je htio dokazati da je Isus, Bogom obecani Mesija, te da se u Njemu ostvaruju i obistinjuju sva starozavjetna prorocanstva i obecanja. Ta je znacajka ocita za Matejevo evandjelje od pocetka do kraja. Rodoslovljem na pocetku dokazuje da je Isus Davidov potomak po tijelu. Djevicansko Isusovo zacece obistinjuje Izaijino prorocanstvo, a rodjenje u Betlehemu Mihejino. I tako redom. Iako se u Evandjelju sv. Mateja moze mnogo pisati, a i pisano je, ipak o njegovu zivotnome putu poslije razlaza apostola, ne znamo gotovo nista. Ne zna se tocno kamo je posao navijestati Radosnu vijest, a ne zna se ni za mjesto, ni vrijeme njegove smrti. Pa ipak je sigurno da se od god. 954., njegove relikvije nalaze u Salernu. Kako su onamo dospjele, nije poznato. Jedno su se vrijeme te relikvije, zbog teskih prilika, cuvale sakrivene, pa su pomalo pale i u zaborav. Ponovno su pronadjene oko 1080.god., i polozene u crkvu podignutu njemu u cast, koju je osobno posvetio Papa Grgur VII. On je 18. rujna 1080.g., napisao pismo nadbiskupu u Salernu, Sv. Alfanu, u kojem mu cestita zbog pronalaska tijela sv. Mateja. To pismo smatraju povijesno znacajnim dokumentom. Pobozni puk iz Kampanije u salernitanskoj katedrali jos i danas casti relikvije prvog evandjelista. Sveti Oci uporno isticu tri znacajke svetosti Sv. Mateja: 1. Spremnost i radost, s kojom je odgovorio na Spasiteljev poziv; 2. Njegovu velikodusnost: ostavio je sve priredivsi svecanu oprostajnu gozbu za rodjake i prijatelje; 3. Njegovu poniznost, kojom se naziva 'carinikom' i 'grjesnikom', opisujuci gnjev farizeja zbog toga sto se Isus svratio k njemu 'grjesniku'. Matejevo je Evandjelje neka vrsta katekizma o Kraljevstvu. To je pogotovo po svojoj strukturi - rasporedu - od pet velikih govora: Govor na gori (gl.5-7), govor o misiji (gl.10), govor o usporedbama (gl.13), crkveni govor (gl.18) i eshatoloski govor (gl.24-25). Matejevo je Evandjelje gradjeno na tih pet velikih govora i prema tome daje nam pouke kako se ulazi u Bozje kraljevstvo, kako se ide u ostvarivanje misije, kako se ponasa u Crkvi, da nas napokon suoci s posljednjim ciljem i svrsetkom vremena. U tom je smislu to Evandjelje sustavno, sredjeno, te sluzi solidnoj katehetskoj pouci. No, u Matejevu Evandjelju nisu grupirani samo Isusovi govori vec i djela. Tako su od 8. do 10. gl. skupljena na jedno mjesto Isusova cudesa, koja se opet sama u sebi dijele na tri nutarnje grupe, kao cudesa milosrdja i moci. Evandjelje se Sv. Mateja naziva i 'Crkvenim Evandjeljem'. A to je zato sto, opisujuci pet velikih govora, opisuje i pet velikih koraka u oblikovanju Bozjega kraljevstva, pokazujuci na taj nacin, narocit interes za unutarnji zivot Crkve. Dok, na primjer Sv. Lika svojim Evandjeljem zeli povezati evandjeosko iskustvo s poviescu svijeta, dotle je Sv. Matej zainteresiran nadasve da izgradjuje krscanina unutar zajednice. U tom smislu glavna mu je briga razvijanje dimenzije crkvenosti. To se ocituje u nekim zgodama sto ih on jedini navodi, nadasve onima u 14. glavi i dalje. Kao primjer za potvrdu netom recenoga, mozemo navesti zgodu, kako Petar hoda po vodi, koju spominje jedino Matej. A ona mu sluzi da citatelja-vjernika, malo-pomalo dovede do obecanja primata bas tome Petru (gl.16-18). Jedini Matej od evandjelista govori o 'sagradit cu Crkvu svoju' i o vlasti vezanja i odrjesavanja. Matej je, dakle, nadasve zainteresiran ovom temom: onim sto Crkva cini, i onim sto ce se dogadjati u crkvenoj zajednici. U tom je smislu i po prisutnosti onih elemenata koje drugi evandjelisti nemaju Matejevo Evandjelje nazvano 'crkvenim'. Zelimo li jos vise uci u mentalitet Mateja, pisca prvog Evandjelja, onda je dobro promotriti njegovu posljednju stranicu u kojoj je opisano kako Isus salje apostole u svijet. Ta je stranica kljuc citavoga Matejeva Evandjelja, jer prikazuje Uskrsno otajstvo, moc Krista koji je umro i Uskrsnuo, Njegovu moc u Crkvi. "Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i ucinite sve narode ucenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Ucite ih da vrse sve sto sam vam zapovijedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svrsetka svijeta" (Mt 28,18-20). Tu je, doista, vrhunski trenutak Isusova zivota. On stoji izmedju Isusove povijesti do tog trenutka, od Njegova rodoslovlja, rodjenja, propovijedanja, muke, smrti i uskrsnuca, te zivota Crkve koja ce propovjedati, naucavati i krstiti sve do konca vremena. U tom je zivotu Crkve najutjesnija istina: "Ja sam s vama u sve vrijeme - do svrsetka svijeta." Od 954. godine njegove se relikvije nalaze u Salernu, u Italiji, a oko 1080.g. polozene su u crkvu podignutu njemu u cast, koju je osobno posvetio papa Sv. Grgur VII. Uz njega na slikama cesto je Andjeo koji drzi pero. IME je hebrejskoga porijekla i znaci: BOZJI DAR. ZASTITNIK je: grada SALERNA i TRIERA (Njemacka), BANKARA, KNJIGOVODJA i POREZNIKA, ZASTITARA. Dragim nasim vjernici/ama; Matej, Matisa, Mato, Matko, Mateja, Mateo, sretan i blagoslovljen imendan od srca zelimo!

10.01.2022 17. RUJNA - Sveti ROBERT BELLARMINO, biskup i Crkveni naucitelj (1542.-1621.) Isusovac, kardinal i teolog Robert Bellarmino, rodio se 4. listopada 1542.g. u Mon...tepulcianu, u talijanskoj pokrajini Toscani. Bio je necak pape Marcela II. Skolu je zapoceo u isusovackom kolegiju u svom rodnom gradu. Godine 1560., stupio je u red Druzbe Isusove, a 1570., zaredio ga je za svecenika biskup Jansenius. U Louvainu je djelovao kao propovjednik i sveucilisni profesor god. 1570.-1576. Bio je prvi isusovac koji je s dopustenjem luvenskog sveucilista u isusovackom kolegiju javno tumacio Summu sv. Tome Akvinca. Na zelju pape Grgura XIII. od 176. do 1588.g., na Rimskom je kolegiju tumacio tzv. kontroverznu teologiju. I tako je nastalo njegovo slavno djelo u kojemu se manje-vise nalazi sve ono sto su tada novovjerci sirili i naucavali. Bellarmino je na sve to dao odgovor pravovjernog katolickog nauka. Kao duhovnik u Rimskom kolegiju Bellarmino je upoznao Alojzija Gonzagu za ciju ce se batifikaciju kasnije zarko zaloziti. Od god.1592., bio je rektor Rimskog kolegija, a vec 1594.g., postaje provincijal Napuljske provincije Druzbe Isusove, te vrsi tu sluzbu do 1597.g., kad ga papa Klement VIII. pozove u Rim za papinskog teologa, savjetnika Sv. zbora oficija, te rektora Penitencijarije kod sv. Petra. Knjige sto ih je napisao sveti Robert Bellarmino zauzimaju citavu policu, te podrazumijevaju rasprave o istocnom grijehu, predestinaciji i milosti. Pune su zdravog nauka, prosvijetljena njegovim sjajnim tonom polemicara. No, u Crkvi je, sve donedavna, bio priznat nadasve zbog svoja dva kraca djela: 'Kratko o krscanskom nauku' i 'Opseznije iznosenje krscanskog nauka', dva katekizma u kojima je - u obliku pitanja i odgovora - razlozio istinitost krscanske vjere, jasnim i jednostavnim stilom, te sposobnoscu sintetiziranja koje upucuje na duboko poznavanje krscanskog nauka. God. 1597. Bellarmino je objavio svoj glasoviti "Mali katekizam" - 'Dottrina cristiana breve', koji ce dozivjeti rekordan broj izdanja i prijevoda na strane jezike. Godinu dana kasnije objavit ce veci katekizam za katehete. Rijec je o opsirnijem i bogatijem tumacenju krscanskog nauka. Papa Pavao V. Bellarmina je imenovao clanom vise kongregacije, medju njima i Svetog oficija te protektorom redovnika celestinaca i Zavoda Germanicuma. Od g.1607., dulje je vremena Bellarmino upravljao svojom rodnom biskupijom Montepulciano. Bio je kao posrednik uvucen u razne sporove izmedju pape i nekih drzava. U sporu s Galileom Gallilejem, gledano s danasnjeg stajalista, nije imao srece braneci stari Ptolomejev sustav odnosa zemlje i sunca. Posljednje djelo koje je napisao daje vrlo narocit smisao citavu njegovu zivotu i nastojanju. Zove se "Umijece dobre smrti", u kojem tumaci kako se od zivota oprostiti uz krscanski spokoj i nenavezanost. Ta je smrt, za koju toliko dobro pripravio, nastupila 17. rujna 1621.g. u Rimu, okrunivsi zivot u cjelosti posvecen sluzenju Katolickoj Crkvi i obrani njezina nauka. Prijatelji su mu u zivotu bili veliki i sveti ljudi, medju inim kardinal Cesare Baronio, sv. Franjo Saleski. Proces za proglasenje Bellarmina blazenim, pokrenut je vec god. 1627., ali ga je progasio blazenim tek papa Pio XI., 13. svibnja 1923.g., a svetim isti papa 29. lipnja 1930., te Crkvenim nauciteljem god. 1931. IME je njemackog porijekla i znaci: KOJI SJAJI SLAVOM. ZASTITNIK je: KATEHISTA i VJEROUCITELJA.

10.01.2022 28. STUDENOGA - Sveta KATARINE LABOURE, redovnica (1806.-1876.) Sv. Katarina rodila se 2. svibnja 1806. godine u malenom selu Fein-les-Moutiersu u biskupiji Dij...on u Francuskoj,a krstena odmah drugi dan, na blagdan Nasasca sv. Kriza. Roditelji su joj bili pobozni i ugledni. Doista, kriz nije dugo cekao da pohodi Marijinu odabranicu. U svojoj devetoj godini zivota izgubila je majku i tada se izrucila Djevici Mariji. Jedanaestero djece place za svojom dobrom majkom, koja je bila radost njihova doma. Mala Katarina, plavokosa djevojcica, isplakavsi svoje suze okupi ozaloscenu bracu i sestre oko kipa Blazene Djevice Marije, koju su djeca po uzoru majke osobito voljela, ovije svoje rucice oko dragog lika i uzdahne: "Odsada, Ti budi nasa Majka". Presveta Djevica gledajuci jedanaestero sirocica oko Sebe, prihvatila je ozbiljno ovu molbu. Katarina raste u tisini seoskog doma i obavlja sve kucne i poljske poslove. U svakidasnjem krutom zivotu postoje za Katarinu i osobito radosni trenuci andjeoskog pozdravljenja, kada sklopljenih ruku smijeseci se gleda u nebo, odakle je promatraju dvije majke i s ljubavlju bdiju nad njima. Jedne noci u svojoj 16. ili 17. godini imala je neobican san. Vidjela je starog svecenika uz krevet jednog bolesnika, a njegovo lice je sjalo nadnaravnom svjetloscu i cinilo joj se da stoji kao bolnicarka uz bolesnikov krevet. Svecenikov pogled zaustavi se na njoj i kao da cuje rijeci: "Kceri moja, jednog dana doci ces i ti k meni; dragi Bog ima jedan plan s tobom, ne zaboravi to". Kada se probudila, osjetila je u srcu snaznu zelju da se posveti Bogu. Otac se protivio toj njenoj zelji, jer je vec starija kcerka bila redovnica, pa nije zelio da "izgubi" i Katarinu. Godinu dana prozivljavala je muku i neizvjesnost izmedju Bozjeg poziva i oceve zabrane. Kad je jednom prilikom posjetila samostan Sestara milosrdnica, ugledala je sliku svecenika, kojeg je vidjela u snu. Pitala je jednu sestru: "Tko je taj svetc?" "Sveti Vinko Paulski, utemeljitelj naseg reda", odgovorila je sestra. U njenoj dusi upalilo se novo svijetlo. Bilo joj je jasno da je to kuca u kojoj je ceka Gospodin. I zaista, ubrzo se i otac promijenio, shvatio je njenu bol i rekao: "Kceri, cini sto hoces, samo budi sretna." Odmah nakon oceva pristanka, 21. travnja 1830. g. usla je u samostan Sestara milosrdnica u Parizu, i zapocela novicijat. Nisu na njoj pronasli nista izvanredno, ali njeno lice sracilo je vedrinom i unutarnjim sjajem, pa je svatko mogao primijetiti da u toj dusi boravi Bog. Jednog dana ukazao joj se Vinko s plamenim srcem, koje se pretvorilo u blistavu svjetlost i krvavi sjaj. I tada zacuje glas, da ce djelo ljubavi Sestara milosrdnica postati svjetlost mira u jednom krvavom ratu. Zbunjena ovim ukazanjem, Katarina je sve rekla svome ispovjedniku. Odgovor je bio da je to plod njene maste i neka sve to sto prije zaboravi. Katarina je obecala da ce pokusati. Prvo ukazanje Blazene Djevice Marije bilo je u noci 18. srpnja 1830.g. Direktorica novicijata odrzala je pouku o poboznosti prema svetima i prema Presvetoj Djevici. To je uvecalo ceznju sestre Katarine da vidi svoju nebesku Majku. Kada je posla na pocinak, preporucila se sv. Vinku Paulskom i svom andjelu cuvaru, uvjerena da ce biti uslisana. Oko jedanaest i pol zacu kako ju netko tri puta zvao po imenu. Ona otvori zastor sa strane odakle je dolazio glas i ugleda sasvim bijelo obuceno dijete, izvanredne ljepote. Moglo je imati oko cetiri i po godine. Iz negove plave glavice, i iz citave njegove osobe izlazile su zrake sto su rasvjetljavale sve unaokolo. "Dodji"-rece, "dodji u kapelu, Presveta Djevica te ceka!" "Ali"_ mislila je Katarina koja je spavala u velikoj spavaonici, "oni ce me cuti, oni ce me otkriti!" - "Ne boj se", rece dijete, odgovarajuci njenim mislima, jedanaest je i po sati, svi spavaju; ja cu te pratiti!" Sestra Katarina brzo se obuce i podje za svojim svijetlim vodjom koji joj uvijek ide s lijeve strane. U kapeli je vladala takva svjetlost, kao da je polnocka. Zacuje sustanje haljine, zatim ugleda Presvetu Djevicu kako se duboko poklonila pred Tabernakulom, a potom sjede u duboki naslonjac. S velikim povjerenjem prisla je Katarina Nebeskoj Majci i stavila svoje drhtave ruke na njena koljena, koja su nekada drzala dijete Isusa. Bio je to najljepsi trenutak u njenom zivotu. Tada je progovorila Djevica Marija, licem punim bola: "Dijete moje, vrijeme je zlo, velika ce nevolja doci na Francusku i citav svijet bit ce pogodjen nevoljama svake vrste, ali dodjite na podnozje oltara. Tu cu obilno dijeliti milost onima koji za nju budu s pouzdanjem molili. Ne bojte se, necu vas ostaviti u ovim teskim kusnjama. Bit ce mnogo zrtava medju svecenicima, a sam nadbiskup bit ce osudjen na smrt. Kceri moja, Kriz ce biti prezren, gazit ce ga nogama, probost ce opet Srce moga Sina, a ulicama ce poteci krv!" Dok je slusala ove rijeci, vidjela je Katarina gorke suze koje su tekle niz obraze Presvete Majke. Shvatila je da ce se sve to dogoditi u slijedecih 40 godina. Nakon izgovorenih rijeci Presveta Djevica je ustala i otisla, a svjetlost u kapelici je polako nestajala. Drugo jutro rekla je sve svom strogom ispovjedniku pateru Aladelu. "To su samo vase uobrazilje!"_ bio je odgovor svecenika, koji nije htio prebrzo povjerovati. Dogadjaji u svijetu ubrzo su se poceli odvijati tijekom koji je Majka predskazala. Od rujna 1830. do rujna 1831. g., Djevica se Katarini ukazala barem pet puta, ali je najznacajnije ono ukazanje od 27. studenoga 1830. godine. Sestra Katarina ovako je svjedocila o tim pojavama: "To je bilo 27. studenoga 1830.g. u subotu pred nedjeljom Adventa. Bila sam uvjerena da cu vidjeti Presvetu Djevicu.....zivjela sam u nadi. U pet i po navecer, nekoliko trenutaka prije pocetka meditacije, u velikoj tisini, ucini mi se da dolazi neki sum od tribine, s onu strane gdje je bila slika sv. Josipa, sum poput sustanje svile. Pogledavsi onamo, primjetih Presvetu Djevicu u visini slike sv. Josipa. Bijase uspravna; srednjeg stasa, u dugoj haljini od bijele svile, s ravnim rukavima, s bijelim velom, koji joj pokriva glavu i doseze sa svake strane do glezanja. Nogama se oslanjala na jednu bijelu kuglu, zapravo bila je to polukugla, ili mi se bar ukazalo pola kugle; pod nogama joj je bila zmija, zelenkaste boje sa zutim mrljama; osim toga, Ona je u rukama drzala kuglu koja je predstavljala globus, a ruke je drzala u visini zeluca, na jedan blagi nacin; oci su joj bile jedno vrijeme okrenute prema nebu, a onda opet spustene. Njezina pojava bijase divna, i ja je ne mogu opisati. Kada je globus isceznuo, Presveta Djevica je rasirila ruke. Primjetih prstenje na Njezinim rukama; na svakom prstu su bila po tri prstena. Zrake sve ljepsa jedna od druge izbijale su iz tih kamena. U trenutku, dok sam je promatrala, Presveta Djevica spusti pogled i zagleda se u me. Zacuh glas, koji mi rece ove rijeci: "Ova kugla koju vidis predstavlja cijeli svijet, osobito Francusku i svaku pojedinu dusu, a zrake oznacavaju milosti koje Ja dijelim svima koji se za njih mole. U tom trenutku.....stvori se jedna slika oko Presvete Djevice, pomalo ovalna, na kojoj bijahu napisane ove rijeci u polukrugu, polazeci od njezine desne ruke, pa nad Njezinom glavom i zavrsavajuci u visini Njezine lijeve ruke: "O MARIJO, BEZ GRIJEHA ZACETA, MOLI ZA NAS, KOJI SE TEBI UTJECEMO" - pisalo je to zlatnim slovima. Tada zacuh jedan glas, koji mi rece: "Ucini, ucini da se iskuje medalja po ovom modelu; svi oni koji je budu nosili s blagoslovom i koji pobozno budu molili ovu kratku molitvu, noseci medaljicu o vratu, primit ce velike milosti: milosti ce biti obilne za one osobe koje je budu nosile s povjerenjem." Za trenutak ucini mi se da se slika okrenula. Na drugoj strani medalje vidjeh monogram Presvete Djevice nacinjen od znaka M, dva srca, Isusa i Marije, koje sam razlikovala jer je jedno bilo okruzeno krunom od trnja, a drugo probodeno macem. Oko medalje bila je kruna od dvanaest zvijezda. Tada je ukazanje nestalo. Novo oruzje protiv Sotone dano je svijetu: CUDOTVORNA MEDALJICA. Ona je tako nazvana jer se fantasticnom brzinom pocela siriti po svijetu i uskoro su se mogla utvrditi njezina cudotvorna djelovanja; zabiljezena su brojna ozdravljenja i obracenja. Dvije godine poslije ukazanja medaljica je bila iskovana; veliku pomoc ukazao joj je i misijski svecenik Aladel. Duhoni vodja sestre Katarine, Aladel imao je jos jednu misiju. God. 1876. sestra Katarina mu je pisala: "Jednoga dana, ja se sjecam da sam kazala: Presveta Djevica zeli od vas jos jednu misiju; vi cete biti osnivac i upravitelj bratovstine Djece Marijine, kojoj ce Presveta Djevica udijeliti mnoge milosti. Dobit ce se oprosti, djeca ce imati veliku utjehu; bit ce mnogo svecanosti, mjesec svibanj ce se svuda svecano slaviti uz veliki sjaj. Tako ce biti i u mjesecu sv. Josipa; bit ce mnogo poboznosti; velika ce biti zastita Josipa. Bit ce i velika poboznost prema Presvetom Srcu. Kad je zavrsila novicijat, sestra Katarina je svoju ljubav dijelila u starackom domu u Engheimu blizu Pariza. Tu je ostala do kraja zivota; posvetila se njegovanju staraca s posebnom ljubavlju, pozrtvovnoscu i strpljivoscu. Nemoguce je prenaglasiti njezinu silnu ljubav prema Blazenoj Djevici. Cijelog zivota iskazivala joj je srcanu zahvalnost za one trenutke koje je prozivljavala gledajuci je licem u lice. Sv. Katarina je bila tako ponizna da sve do njezine smrti, to jest 46 godina, nitko nije znao da joj se ukazala Blazena Djevica i preko nje poslala svijetu Cudotvornu medaljicu. Umrla je 31. prosinca 1876.god. Blazenom je proglasena 28. svibnja 1933., a svetom 27. srpnja 1947. godine. Godine 1933. po nalogu Svete Kongregacije za obrede, trebalo je ekshumirati dragocjene ostatke svetice. Iskapanje tijela svete Katarine bilo je 21. ozujka 1933.g., u prisutnosti kardinala Verdiera, tadasnjeg pariskog nadbiskupa. Bio je to trenutak potresenosti. Na veliko cudjenje lijecnika, svecenika i nekih prisutnih sestara, pronasli su njezino sveto tijelo potpuno sacuvano, cak su i njezine oci zadrzale svoju plavu boju; te oci koje su tako cesto gledale Majku Bozju. Smrt je postedjela i haljine toga djevicanskog tijela, cije su sklopljene ruke preko dva sata pocivale na koljenima Bezgrijesne Djevice. Proljetna suncana zraka tajanstveno je osvjetljavala tu sliku. Doista, to je bilo misticno proljece zarucnice u Pjesmi nad pjesmama, koje se je sjedinilo s proljecem zemlje: "Cvijece se po zemlji ukazuje, vrijeme pjevanja dodje glas se grlicin cuje u nasem kraju. Smokva je izbacila prve plodove, vinograd u cvatu mirise, ustani, dragana moja, ljepoto moja, dodji". (Pj. 2,11-12)

09.01.2022 Danas je ‘Prvi Petak’ (First Friday). Svi ste dobro došli Srce Isusovo, smiluj nam se

07.01.2022 Sveta Misa danas u 11am

06.01.2022 Friends, it has been wonderful to see so many parishioners across Sydney uniting in a Prayer for Renewal for our Church this past week as we prepare to launch a... new Archdiocesan Mission Plan, Go Make Disciples on 12 December. On the same day we will mark the Feast of Our Lady of Guadalupe. She is revered around the world and it is quite fitting that she is regarded as the Star of the New Evangelisation. Our Lady of Guadalupe famously appeared to a Mexican farmer, Juan Diego in the 16th century, speaking to him in his own language and asking that a church be built there on a hill outside Mexico City. Our Lady's loving presence in turn helped inspire millions of Aztecs to become Catholics. May we draw upon her inspiration, helping us to become powerful witnesses to God's saving love in our lives, so that we too can lead millions of Sydneysiders into a close, personal encounter with our Saviour Jesus Christ. You'll find more information about Go Make Disciples online here: gomakedisciples.org.au Our Lady of Guadalupe, Star of the New Evangelisation, pray for us! #GMDSydney #GoMakeDisciples

05.01.2022 30. RUJNA - Sveti JERONIM, svecenik i Crkveni naucitelj (340.-420.) Sveti Jeronim, Crkveni otac i naucitelj, kao i Origen prije njega iduci donekle njegovim tra...gom, bio je covjek Biblije. Kao prevoditelj i brizni tumac hebrejske istine shvatio je bolje od Origena vaznost literarnoga smisla. Papa sveti Damaz, ciji bijase tajnik, povjerio je Jeronimu reviziju staroga latinskoga prijevoda Biblije i tako je nastao njegov prijevod Vulgata, po kojoj postade slavan u cijeloj Crkvi. Nakon brojnih putovanja i raznovrsnih aktivnosti, zestoki se Jeronim - poznat po svojim ostrim polemikama - smirio napokon u Svetoj zemlji, gdje je proveo 34 posljednje godine zivota kraj Gospodinovih jaslica u Betlehemu, moleci, studirajuci i upravljajuci jednim samostanom. No, ni tamo nije posve mirovao od vodjenja polemike. Sv. Jeronim se rodio 340.god., u gradu Stridonu, koji se nalazio na granici Dalmacije i Panonije. Gdje je tocno bilo, sve do danas u znanosti nije jasno; neki misle da je Stridon bio tamo negdje oko danasnjega Dunava. Sveti Jeronim je rodjen na hrvatskom tlu, pa je po tome hrvatski svetac i svetac cijeloga svijeta.. Velikan hrvatske zemlje, koji je vise nego ijedan njegov suvremenik kulturno obogatio Europu i udruzio je u latinskom jezku kroz krscanski nauk. Hrvat, Sveti Jeronim nije samo obogatio Europu krscanskim plemenitostima, nego je prvi u povijesti i do sada jedini covjek, koji je udruzui Europu Slovom Rijeci Bozje i Kristovim svetim krizem, a ne oruzjem i ideoloskim nasiljima. Bio je sin krscanskih roditelja, no krstenje je primio kasnije, u Rimu, gdje je proveo neko vrijeme, mozda od 358. do 364.g., nadopunjavajuci svoj studij retorike. Polazio je skolu glasovitog gramaticara Donata, koji ga je uveo u dosta duboko poznavanje latinskih klasika, osobito Vergilija. Iako nije bio ucitelj slavnoga Marija Viktorina, stajao je ipak pod njegovim kulturnim utjecajem. Kad se taj obratio na krscanstvo, bila je to u Rimu senzacija prvoga reda. Jeronim je bio veoma nadaren decko, ali teske naravi, nediscipliran, obijestan. Posjedovao je zivahnu inteligenciju, dobro pamcenje, te izvanredno osjetljiv, strastven, nepovjerljiv i ljubomoran karakter. Na studij, kako smo vidjeli, posao je u Rim. I tada se u njegovu zivotu ocituju dvije teznje. S jedne strane rado zalazi u katakombe i u crkve svetih mucenika - sto je dobro - a s druge strane zalazi u lakoumno i grjesno drustvo - sto je zlo. Kod Jeronima je pobijedio dobri duh i on se uz milost izgradio u sveca. Jeronim je napustio Rim i poduzeo putovanje u Galiju. Jedno se vrijeme zadrzao u Trieru, zatim se vratio na jug u Akvileju, gdje provede nekoliko godina. Tada je bio vec posve odusevljen za asketski ideal. U to vrijeme vec marno proucava Sveto pismo. No kako je bio teska karaktera, doslo je do sukoba i mala se zajednica raspala. Jeronim je nadvladao tu kusnju, te posao na Istok, tamo gdje je cvao pustinjacki i monaski zivot. Jeronimu je boravak na Istoku omogucio da u Antiohiji jos vise produbi svoje biblijske nauke i usavrsi se u hebrejskom jeziku. Nakon toga posao je u Halkidsku pustinju u kojoj su mnogi monasi zivjeli kao pustinjaci. Tu je zivio u samoci, nocnim bdijenjima, pokori i groznicavu radu. Nije mu bilo lako, jer njegova prirodna nagnuca, njegov temperamenat stajahu u oprecnosti s takvim nacinom zivota. I tako se u njemu razbuktala ostra borba izmedju njegova klasicno izobrazena duha i krsvanski odgojene duse, izmedju zanimanja za spise svjetovnih i svetih pisaca. Jedan je san, koji je upravo dramatski opisao, Jeronima dobrano potresao. On sam pripovijeda: "Za vrijeme jednoga napada groznice, bio sam u duhu priveden pred sudacku stolicu Svevisnjega. Osjetio sam tako snazno svjetlo da se nisam usudio podici oci. Bio sam upitan o svojoj vjeri, a odgovorio sam da sam krscanin. Glas je pak onoga sto je sjedio na stolici odvratio da lazem, jer sam ciceronijanac, a ne krscanin. Gdje je tvoje blago, ondje ti je i srce." Osim tih nevolja, zatim napasti u tijelu, na Jeronima je dosla jos jedna nova nevolja. Arijanska prepirka i zbrka zbog antiohijskog raskola uzbudila je i monahe u pustinji, te ih podijelila u dva tabora. Jeronim ironicno primjecuje: "Oblacili smo se u vrece i valjali u pepelu, ali izopcivali smo biskupe." Opasno je to kad se redovnici odvise zapale protiv biskupa, onda postaju slijepi fanatici, nepristupacnim bilo kakvim razlozima. Jeronimu se to zgadilo pa vise nista nije htio znati o zamazanim, primitivnim i svadljivim monasima. Ostavio ih je i vratio se u Antiohiju. Mjesni biskup Paulin htio ga je zarediti za svecenika. Jeronim se nevoljko s time slozio, ali uz uvjet da bi i dalje mogao ostati vjeran svome zvanju monaha, te da bi se mogao kretati kuda zeli. I tada se nakon redjenja dao opet na putovanja. Od god. 380. do 381., boravio je u Carigradu radeci u bogatim gradskim bibliotekama. U tom je gradu izvrsio na njega silan utjecaj sv. Grgur Nazijanski, koji ga je odusevio za Origena, "tog duha od mjedi". Jeronim je u odusevljenju za Origena preveo njegovih 28 homolija. No to ce odusevljenje kasnije ne samo proci, vec ce ga Jeronim silovito i odbaciti. U medjuvremenu je papa Damaz u dogovoru s carem sazvao novi sabor. Jeronim je na tom saboru bio kao pratilac svoga biskupa Paulina. A onda se sa svojim dragocjenim knjigama i rukopisima vratio opet u Rim. Papa Damaz, koji je i sam bio visoko izobrazen covjek, te nadasve pjesnik, veoma je cijenio Jeronima, u mnogim ga stvarima pitao za savjet, pa ga je uzeo i za svoga tajnika. Tada mu je povjerio reviziju latinskoga prijevoda Evandjelja, takozvane Itale. No, Jeronim je stvorio novi latinski prijevod cijele Biblije, slavnu 'Vulgatu'. Radio je preko 20 godina, stavivsi tako u sluzbu Crkve svoje veliko znanje i svoju izvanrednu kriticnost i radnu sposobnost. Tako je silno dosao na glas, dobio na ugledu, da su neki u njemu vec gledali buducega papu. No to se predvidjanje nije ispunilo. Dok se Jeronim u Rimu bavio citanjem, proucavanjem i prevodjenjem Biblije, nije odbio da duhovno vodi odlicne rimske dame Paulu, Marcelu i Eustohiju. U luksuznim vilama na Aventinu im je marno tumacio tekstove Svetoga pisma. "Njegova stogost - kako to pise patrolog Hamann - imala je za pobozne zene privlacnu moc, pa cak im i davala neku sigurnost." No taj je Jeronimov apostolat, unatoc njegovoj neporocnosti, probudio mnoge kritike, te razna govorkanja i naklapanja. Svaki grad i svako selo mora imati svoje "traceve", materijala za ogovaranje. Jeronim je na to sve jetko odgovarao: "Manje bih govorio zenama kad bi mi muskarci o Svetom pismu postavljali vise pitanja." Kada je umro papa Damaz, Jeronim je otputovao opet na Istok. Dosli su u Betlehem, gdje je Jeronim osnovao jedan muski samostan, koji je sam vodio. I sada mu jos ostalo preko 30 godina plodnoga knjizevnoga rada. Dao se na prevodjenje svetih knjiga s hebrejskog izvornika, a onda na pisanje komentara pojedinim knjigama. Ti su komentari veoma vrijedni zbog mnostva povijesnih i arheoloskih podataka. Njegovi pak povijesni spisi, osobito 'De viris illustribus' (O slavnim muzevima), puni su veoma dragocjenih podataka. Od Jeronima imamo 157 pisama. Pisana su jer su se sa svih strana svijeta mnogi k njemu obracali za savjet. Jeronim se i u svojoj betlehemskoj samoci i kabinetskom radu nije mogao svladati da se zestinom svoje vruce naravi ne ukljuci opet u razne polemike, svadje i prepirke. Povod je takvoj prepirci dao biskup Salamine na Cipru sv. Epifanije jednim svojim djelom, koje bijase sakupljena zbirka krivovjerja. Zadnje su Jeronimove godine bile u sjeni mnogih patnja. Zdravlje mu se pogorsalo, a poceo ga sve vise ostavljati i vid. Iscrpljen, slijep i osamljen, Jeronim je nakon tolikih borbi sto ih je vodio cijeli zivot, 30. rujna 420.g., napokon nasao svoj mir u Gospodinu. Sam je o sebi u djelu 'De viris illustribus' zapisao: "Bio je ujedno filozof, retor, gramatik i dijalektik, te kao poznavalac hebrejskog, grckog i latinskog trojezican." Sve do konca zivota vezao se uz najstrozu askezu gotovo bolesnu razdrazljivost i pretjeranu osjetljivost. Narocito je bio ostar i pretjeran u svojim polemikama. Pa ipak je taj opori covjek imao veoma osjetljivu, pa cak i njeznu dusu. To neka potvrdi i ovaj dijalog sv. Jeronima s Isusom. Pokraj spilje Isusova rodjenja u Betlehemu u jednoj pecini uceni je casni starac Jeronim izabrao svoje posljednje obivaliste na zemlji. Onaj koga Crkva stuje kao naucitelja u svojim je starackim danima cesto doteturao do jaslica, te u svetom razgovoru s Isusom govorio: "Dijete moje, kako drhces! Radi naseg spasenja, na kako ti to tvrdom lezaju lezis? Sto Ti mogu uciniti?" A Isus ce na to Jeronimu: "Jeronime, nista ne zelim od tebe! Samo pjevaj: Slava Bogu na visini! Na Maslinskoj gori i na Kalvariji bit cu jos mnogo vise bijedan." Tada opet progovori Jeronim: "Dijete, darovat cu ti nesto, dat cu ti sav svoj novac!" Sa smjeskom na usnama odvraca mu dijete Isus: "Nebo i zemlja su ipak ponajprije moji. Necu tvoj novac! Daj ga siromasima! Tako cu ga primiti kao da je meni darovan." No Jeronim govori dalje: "Ali ja bih ipak za tebe samoga htio nesto uciniti i darovati, inace cu od muke umrijeti." Tada odgovori Bozansko Dijete: "Dobro, kad bi mi nesto tako rado darovao, onda cu ti reci sto mi mozes dati. Daj mi sve svoje grijehe, daj mi sve nemire svoga srca!" "A sto ces s tim uciniti", uzvrati mu Jeronim sav smeten. Dijete Isus odgovori: "Tvoje grijehe, nemire tvoga srca zelim staviti na svoja ramena i odnijeti ih." Na to Jeronim proplaka: "Dobri Isuse, uzmi onda moje grijehe, uzmi sto je moje, i daj mi sto je Tvoje!" Jeronim je iz najdubljeg uvjerenja svoga srca rekao: "Tko se predaje Kristu, moze umrijeti; no pobijedjen, ne moze biti." Jeronimova ljubav prema Svetom pismu, ljubav prema Crkvi i nepokolebljivo nastojanje oko pravovjernosti zasluzuju postovanje. A svoje slabosti iskupio je pokornickim zivotom i mnogim patnjama. Crkva s pravom ubraja Jeronima medju cetvoricu velikih zapadnih svetih Otaca, a njegova mu je obilna i nadasve ucena plodnost osigurala apsolutno prvotno mjesto medju Ocima Zapadne Crkve. IME potjece iz latinskoga, ali grckog porijekla, te znaci: SVETO IME. ZASTITNIK je CIJELE DALMACIJE i HRVATSKE PROVINCIJE FRANJEVACA KONVENTUALACA. Jeronima uvijek slikaju pokraj lava. Neki razlog za to vide u slijedecoj prici: - Jednom je u betlehemski samostan zalutao sepavi lav. Redovnici su se u strahu razbjezali, a Jeronim je prisao sepavom lavu i iz bolne sape izvadio veliki trn. Izlijeceni lav ostao je uz Jeronima i postao njegov prijatelj. Na kraju podsjecamo tko danas slavi imendan. Donosimo i nekoliko zanimljivosti o ovom imenu. Ime Jeronim sastavljeno je, kao sto rekosmo od grckih rijeci 'hieros'-svet, bozanski i 'onoma'-ime, pa znaci- onaj koj ima sveto ime. Neke izvednice imena su: Jerko, Jero, Jerica, Jeronima, Jeca, Jera, Jeka. Sretan i blagoslovljen imendan!

04.01.2022 12. RUJNA (ili, u NEDJELJU NAKON MALE GOSPE) - GOSPA VELIKOG HRVATSKOG KRSNOG ZAVJETA - Zavjetni spomendan Godine 1976., u povodu 1300. obljetnice krscanstva u... Hrvata i 1000. obljetnice prve poznate crkve posvecene Bl. Dj. Mariji u hrvatskoj povijesti - Gospe od Otoka u Solinu - obavljena je jubilarna nacionalna proslava Krsnog Zavjeta Hrvata pod zastitom Gospe. Tada su hrvatski biskupi odlucili da se taj spomendan slavi svake godine pod nazivom Gospe Velikog Zavjeta, s ciljem obnove cjelokupnog krscanskog zivota Hrvata, da se ojaca vjernost Crkvi i Apostolskoj stolici, utvrdi pradjedovska vjera i obnovi katolicki zivot, kako bi izmolili plodnu buducnost Crkvi u Hrvata i cijelom hrvatskom narodu. Zavjetni simbol i jubilarni spomen Godine Velikoga Zavjeta je pralik Gospe Velikoga Zavjeta - najstariji poznati Gospin lik u hrvatskoj umjetnosti iz crkve kralja Zvonimira u biskupiji kod Knina iz XI.st. Prema tomu liku izliven je u zlatu i srebru lik Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta, kao zavjetni dar svega Hrvatskoga naroda i svih nasih vjernika (prinosom svih Hrvata katolika iz cijeloga svijeta). Ovaj zlatno-srebrni Gospin lik blagoslovio je papa Ivan Pavao II. na svehrvatskom jubilarnom hodocascu u Rimu, 30. travnja 1979. U tom liku Gospe Velikog Zavjeta je simbolizirana sva nasa zavjetna godina, taj lik postao je i ostaje novom svetinjom, u kojoj je sjedinjena sva nasa proslost. MOLITVA GOSPI VELIKOG HRVATSKOG KRSNOG ZAVJETA Sveta Marijo, Majko Bozja i Majko nasa, sjeti se svih svojih sinova i kceri, i priteci nam u pomoc. Vodi nas na susret s Kristom, koji je Put, Istina i Zivot. Isprosi nam od Oca darove Duha Svetoga, zastitu od zamki i izbavljenje od zla. Pomozi nam da u svakoj prilici svjedocimo o rodnosti ljubavi i istinskome smislu zivota. Nauci nas s Tobom zajedno graditi kraljevstvo Tvoga Sina, Kraljevstvo pravde, ljubavi i mira. Moli za nas i budi nam zastitnicom sada i uvijeke. I Tebi - koja si takodjer Gospa Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta, Kraljice Svete Krunice - povjeravamo danas sebe, zemlju ovu svu i narod sav Hrvatski. Amen. Ivan Pavao II. (U Zadru 2003.g., prigodom svog oprostaja s "pukom hrvatskim").

04.01.2022 Danas je ‘Prvi Petak’ (First Friday). Jutarnji i veernji program. Svi ste dobro došli ... Srce Isusovo, smiluj nam se Sv Franjo, moli za nas

03.01.2022 2. LISTOPADA - SVETI ANDJELI CUVARI Na grckom jeziku rijec "aggelos" znaci, vjesnik, glasnik. Nauk je nase vjere da je Bog "od pocetka vremena ni od cega stvori...o oboje stvorenje, duhovno i tjelesno, Andjele i zemaljski svijet, a zatim covjeka, sastavljena od obojega, duha i tijela". Dakle, postojanje duhovnih, netjelesnih bica koja Sveto pismo obicno naziva Andjelima, vjerska je istina. "Andjeli kao cisto duhovni stvorovi imaju razum i volju: oni su osobna i besmrtna stvorenja. Po savrsenstvu nadilaze sva vidljiva stvorenja." Biblija Andjele spominje na mnogo mjesta. Tako u Svetom pismu citamo kako Bog govori posebno i o Svetim Andjelima cuvarima. Primjerice, u Svetom pismu Staroga zavjeta, Bog svojem odabranom narodu govori: "Saljem, evo svog andjela pred tobom da te cuva na putu i dovete te u mjesto koje Sam priredio" Nauk je Crkve da svaki covjek ima svojeg Andjela cuvara. Pa tako citamo u Rimskom katekizmu. "Bog nam salje svoje andjele, ne samo prigodice i u nekim pojedinim slucajevima, nego je On svakome od nas od prvog pocetka nasega zivota dao Andjela cuvara". A sv. Origen pise: "Uz svakoga od nas stoje dva andjela: andjeo pravednosti i andjeo zloce. Kad su u nasem srcu dobre misli i kad u njemu pocne klijati pravednost, tada nam bez sumnje, progovara dobri andjeo. Ali, kad se u dusi stade siriti korov zla, tad nam progovara djavolski glasnik". Djavao koji se usudio drznuti i samog Sina Bozjeg Isusa, navodi na zlo. Itekako se trudi da bi naudio svakom covjeku odvracajuci ga od dobra i navodeci ga na grijeh. No, Bog nije slaba covjeka prepustio na milost i nemilost opakom andjelu Djavlu, vec mu je dao pomocnika u Svojem vjernom Andjelu, u liku Andjela cuvara. Na slobodu covjeku je, hoce li poslusati glas Dobra ili glas Zla. U Matejevu Evandjelju (18,10), Isus govori o Andjelima zastitnicima malenih koji na nebesima neprestano gledaju lice Oca Nebeskoga. Sveti Bernard napisa: "Stoga, braco, u Njemu ljubimo srdacno Njegove Andjele kao nase buduce subastinike, a sada od Oca postavljene upravnike i skrbnike......" "Andjeli su svjetla zapaljena na Svjetlu sto nema pocetka" - pise o njima sv. Ivan Domascanin. "Svjetlo bez pocetka" Sam je beskonacni Bog. A svaki Andjeo, pa tako i Andjeo cuvar, svijetlo je duhovno, nebesko bice koje stalno gleda Bozje lice uzivajuci u praiskonskoj Bozjoj blizini i prisutnosti. I nije to samo neko pobozno razmisljanje o Andjelima, vec ozbiljan nauk, koji se temelji na ugledu Svetoga pisma. Isus, govoreci o navodjenju na grijeh, kaze: "Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih malenih, jer Andjeli njihovi, kazem vam, na nebesima neprestano gledaju lice Oca Moga Nebeskog" (Mt 18,10). Andjeli su prvijenci Bozjega stvaralackog djela, obdareni pobjedonosnom snagom protiv svakoga zla u svijetu, a puni jedinstvene ljubavi prema nama ljudima. Oni nas mogu stititi, voditi, braniti od svakoga zla po dusu i tijelo, nasoj dusi davati spasonosne poticaje. Nas Andjeo cuvar, moze nam biti veoma vjeran zivotni prijatelj. To dokazuju toliki primjeri iz zivota svetaca i poboznih krscana. A na nama je da li cemo taj dar, sto ga Nebo pruza, prihvatiti ili ne. Vjerujemo li u svog Andjela cuvara, pouzdajemo li se u njega? O njemu je pisano: "Bog Andjelima svojim - dakle i mom Andjelu cuvaru - zapovijedi da te cuvaju na svim putovima tvojim (Ps 91,11). Bog nas ne sili na vjeru u Andjela cuvara, na pouzdanje u njegovu pomoc. On postiva nasu slobodnu volju. Mi mozemo u njega vjerovati kao sto se prijateljuje s drugim prijateljem ili ga jednostavno zaobilaziti, ne znati za njega, kao da uopce ne bi postojao. Dobar krscanin s radoscu i zahvalnoscu prihvaca sve Bozje darove, pa tako i dar Andjela cuvara. Papa Pio IX., rado je i cesto pripovijedao o dozivljaju sto ga je kao djecak dozivio, a koji dokazuje cudesnu pomoc njegova Andjela cuvara: - On je u ocinskoj kucnoj kapelici kao djecak svaki dan imao duznost posluzivati kod svete Mise. Dok je tako jednog dana ministrirao, osjetio je u srcu neku neobicnu tjeskobu i strah. Nije znao zbog cega je to. Cak je osjetio kako mu srce u grudima snazno lupa. Stoga je i nehotice okrenuo pogled na drugu stranu oltara, kao da trazi neciju pomoc. Tamo je ugledao lijepa mladica koji ga je pogledom k sebi zvao. Zbunjen tim vidjenjem, nije se usudio maci s mjesta. No, ta ga je svijetla Prilika zvala k sebi jos jace i izrazitije. Djecak (papa Pio IX.) je tada skocio i presao na drugu stranu. Prikaze nestade. No isti cas pade s oltara teski svetacki kip i to upravo na ono mjesto na kojem je mali ministrant netom klecao. Djecak, kasnije svecenik, biskup i Papa, cesto je pripovijedao o tom nezaboravljenom dozivljaju svoga djetinstva, slaveci ga kao zastitu i vodstvo svoga Andjela cuvara. I s pravom, jer je jedino od nepojmljivih Bozjih velikih djela, to sto je covjeku dao vlastitog Andjela, da mu bude zastitnik duse i tijela. Samo Sveto pismo kaze: "da postoje sluzbujuci duhovi, poslani na sluzbu onima koji zele postici spasenje". Andjeo je uz Isusa na Maslinskoj gori. On ce kao konacni pobjednik opet doci s Neba "sa svetim Andjelima" (Mt 5,31). Prema tome, iz Bozje objave jasno doznajemo o stvarnosti Svetih Andjela. S tom stvarnoscu ozbiljno racunajmo u svome zivotu. Sretan i blagoslovljen imendan dragim nasim vjernicama i vjernicima imena; Andjelika, Andjelka, Andjelko, Andja, Djina i Djino i drugima sa inacicom Andjeli. Neka vas cuvaju i prate vasi Andjeli cuvari, kao i nas svu Bozju djecu! Blagoslovljen neka vam je blagdan nasih svetih prijatelja i najvjernijih pratioca svetih Andjela Cuvara!!!

03.01.2022 MOLITVA NA DAN SVIH SVETIH Radujmo se svi u Gospodinu! Svetkujmo blagdan u ime svih svetih! Njihovu se blagdanu raduju aneli i zajedno s njima slave Sina B...ožjega. Danas slavimo Tvoj sveti Grad, svoju domovinu, nebeski Jeruzalem. Ondje Te zauvijek hvale preobraženi udovi Crkve, naša braa i sestre u slavi. Onamo u vjeri i mi putujemo, ohrabreni njihovim zagovorom i primjerom. Pomolimo se! Svemogui vjeni Bože, danas zajedno slavimo zasluge svih svetih. Molimo Te: Što je više zagovornika, udijeli nam i vee obilje svoga milosra. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

03.01.2022 Sv Franjo, moli za nas

02.01.2022 On this Feast of Christ the King, we are reminded that some values precede and transcend the state and that reverence for God and His law, for the human person ...and human dignity, must be supreme. To call Christ Our King is to say God knows and cares, makes and remakes, all that is. And He is active very specifically in the life of each person. He is the local boss, as it were, not just the cosmic one. We pray for His intervention. Sometimes we see it before our very eyes. Sometimes we can’t see it amidst the mess but only later do we recognise His guiding hand was there all along. To mark this special feast, you'll find dedicated prayer and liturgical resources aimed at families and parishes on the Archdiocese of Sydney website here: https://bit.ly/3lSn3M1 Mass attendance is still limited to up to 100 people across most of our churches this weekend due to COVID-19, with St Mary's Cathedral allowed up to 300 people. If you're unable to attend Mass in person, I invite you to join me for a livestreamed Mass at 1030am from St Mary's Cathedral here: https://bit.ly/3fmr2hp God bless you all.

02.01.2022 1. LISTOPADA - Sveta TEREZIJA OD DJETETA ISUSA, redovnica i Crkvena nauciteljica (1873.-1897.) Terezija se rodila kao deveto dijete bracnog para Luja-Josipa-Sta...nislava Martina i Marije-Azelije Guerin 2. sijecnja 1873.g., u punoj radosti bozicnog vremena, u gradicu Alenconu, u Francuskoj. Dva dana kasnije bila je krstena dobivsi imena Marija-Franciska-Terezija. Imala je divne roditelje, ali toplinu majcina srca nije dugo uzivala, jer je izgubila dragu majku vec 28. kolovoza 1877.. Djevojcica tada nije imala jos ni 4 godine. Prema njezinu vlastitu svjedocanstvu djetinstvo joj se dijeli na dva oprecna dijela: najprije na radost, a onda nakon majcine smrti, na zalost i pretjeranu osjetljivost. Dok joj je jos majka bila tesko bolesna, Terezija je sa sestricama boravila kod jedne susjede. Ta bi ih ujutro skupila na jutarnju molitvu, a onda otisla. Terezija, jos posve malena, no dusevno razvijena, razocarano bi primjetila: "O, kod mame nije bilo tako, ona bi skupa s nama molila jutarnju molitvu!" Za divnu majku svete Male Terezije vodi se postupak da i ona bude uvrstena medju blazenike i svece. Prvi krscanski odgoj Terezija je primila od majke, no otac je u tome takodjer imao aktivnu ulogu. Terezija je sama o njemu posvjedocila: "Dosta mi je bilo promatrati moga oca kod molitve pa da vidim kako se mole sveci." Drugi joj je odgoj pruzila sestra Paulina, a treci sestre benediktinke u Lisieuxu. Od znacajnih dogadjaja prije Terezijina ulaska u Karmel valja spomenuti njezinu tesku bolest. Razboljela se bas na Blagovijest 1883.g., a ozdravila ju je, nasmijesivsi joj se, nasa draga Gospa od Pobjede, kojoj su se molili za nju, bas na sam bladgan Duhova iste godine. Tada je molila Gospodina da bi joj 'oduzeo njezinu slobodu', kako bi na taj nacin 'postala jedno s bozanskom silom'. Treci je dogadjaj, nutarnji poziv u redovnicki stalez i to u red bosonogih karmelicanki. Prije nje udje u Karmel najprije Paulina, a zatim najstarija sestra Marija. Terezija je bila premlada za Karmel i otac joj nije joj dopustio da tamo ode. No Terezija je bila uporna pa je otac uvidio da je to ipak Bozja volja. Popustio je te su otisli biskupu, koji ih je poslao poglavaru Karmela. No ovaj nije htio ni cuti o ulasku u Karmel prije 21 godine. Biskup ju je stoga poslao Svetom Ocu u Rim da on to odobri. Mislio je da ce to nezaboravno putovanje skrenuti njezina razmisljanja u drugom smjeru. Posjetivsi kip Gospe od Pobjede u Parizu, krenula je preko svicarskih planina u Milano gdje je zazgledala katedralu. Zatim je posjetila Veneciju, Padovu, Bolognu, Loreto i konacno stigla u Rim. Iz crkve sv. Agneze htjela je ponijeti neku relikviju svojoj sestri, koja nosi ime po toj svetici, i tada joj jedan komadic crvenog mramora, bas kao suvenir, padne pred noge. Papa Lav XIII. s drugim je hodocasnicima primio i Tereziju koja je zatrazila ulazak u Karmel sa samo 15 godina. Zadivljen njezinom zarkom zeljom i odlucnoscu, Papa je blagoslivlja. Na povratku kuci Terezija je posjetila Asiz, Firenzu, Pisu i Genovu, pa se uz morsku obalu vratila u Francusku, prolazeci ravnicama punim naranci , maslina i palmi. No njezino je srce zudjelo za drugim ljepotama, ljepotama Karmela. Otada je Terezija neprestano cinila pokoru u malim stvarima, te napredovala u poniznosti i poslusnosti. Konacno, 9. travnja 1888.g., ulazi u Karmel u Lisieuxu, sa zeljom da ostane zauvijek. Osjetila je duboki mir. Nije joj bilo lako prilagoditi se, ali je odvazno vrsila svoje male kreposti, buduci da za velike nije imala mogucnosti. Za onoga koji ne zivi u njemu, Karmel se moze ciniti idealnim mjestom u kojem vladaju prijateljstvo, mir i tisina, no istina je to, da djevojke koje ulaze sa sobom donose svoj ja, tj., oholost, navezanost na stvari i osobne interese. Ti "mali svjetovi" moraju se rastopiti u moru zarke Bozje ljubavi. Terezija je zeljela postati sveta, no izmedju planine i zrnca pijeska, ipak ima razlike. Morala je izmisliti neko "dizalo" koje ce je podici do Isusa, jer je previse mala da bi se popela trnovitim i teskim putem savrsenstva. Dizalo je prepoznala u Isusovim rukama. Zato ostaje malena i to postaje sve vise i vece. Svecanost oblacenja bila je 10. sijecnja 1889., a 8. rujna 1890., na blagdan rodjenja Majke Bozje polozila je svecani zavjet. Dana 29. srpnja 1894., Bog je pozvao k sebi tatu Martina. Nakon toga jos jedna njegova kci, Celina, postaje karmelicanka i uzima ime s. Genoveva od sv. Terezije. Terezija postaje uciteljica novakinja. Poniznoscu, strpljenjem i razboritoscu nastoji utisnuti Isusovu sliku u duse mladih kandidatica. Jednoga dana s. Paulina, koja je u medjuvremenu postala poglavarica, pozove je na stranu i procita joj pismo. U njemu jedan mladi misionar zeli da se jedna sestra posveti njegovu spasenju i da moli za njegov apostolat. Terezija obeca da ce molitvom i pismima pomagati mladom misionaru. Na Veliki cetvrtak 1896.g. legla je i osjetivsi krv na usnama, shvatila je da joj se blizi kraj. Pred slikom Gospe od Osmjeha pocela je, po zelji poglavara, objasnjavati svoj osobni nacin poimanja duhovnog zivota: "Evo, moja misija pocinje: ona je, da navedem druge da ljube Boga kao sto Ga ljubim ja i da pokazem dusama svoj 'mali put'. Zelim proci svoje nebo cineci dobro na zemlji. Nakon moje smrti dat cu da na zemlju pada kisa ruza." Stranicu po stranicu rodilo se prekrasno djelo. Tekst poznat preko granica katolickog svijeta. U njemu pripovijeda "mali put", kojim je sama isla: kratak i ravan put, upotpunjen onim malenim pothvatima koji su joj tako dobro uspijevali. "Jer jedinu stvar treba ciniti ovdje na zemlji: pruziti Isusu cvjetice malih zrtava." Terezija je puno trpjela, no kako je sama govorila, bila bi sretna da moze umrijeti. Dana 5. lipnja 1897. bilo joj je toliko lose da su sestre u samostanu zapocele devetnicu Gospi od Pobjede. Zdravlje joj se pogorsalo pa je 30. srpnja primila Bolesnicko pomazanje. Nadala se brzo umrijeti, no Bog joj je dao jos dva mjeseca mucenistva. Kada se poveca trpljenje, poraste i snaga. Govorila je: "Ponestaje mi zemaljskog zraka. Kada ce mi biti dano da udisem onaj vjecni?" Cijeloga dana 30. rujna jako je trpjela. No neki slatki osmjeh lebdio je na njezinim usnama, a pogled joj je bio upravljen u Nebo. Navecer upre pogled u Raspetoga, cvrsto ga je drzala u rukama, i prosaputa: "Pa dobro....idemo! Boze moj, ja Te ljubim!" To su bile njezine posljednje rijeci. Otisla je Onomu komu je cijeli zivot zudjela. Samo 26 godina nakon njezine smrti, Papa Pio XI, proglasio ju je blazenom 29. travnja 1923.g., a svetom 17. svibnja 1925.g. Nazvao ju je "zvijezdom svoga pontifikata i sigurnim putem kroz tamu nasega vremena. Vec je Papa Pio X. kada je u Rimu zapoceo proces za proglasenje blazenom Male Terezije, rekao: "Evo najvece svetice suvremenog doba", pokazujuci na njezinu sliku. Nad njezinim se grobom u Lisieuxu dize velicanstvena bazilika, podignuta prilozima zahvalnih vjernika iz cijeloga svijeta, tolikih koji su u njoj nasli ne samo mocnu zagovornicu, vec i dragu zivotnu prijateljicu i uciteljicu. Papa Pavao VI., prigodom 100. obljetnice Terezijina rodjenja u sijecnju 1973.g., upravio je biskupu Lisieuxa posebno pismo u kojem opet uzdize Terezijine vrline, osobito njezin molitveni zivot i povezanost s Bogom. Novi veliki Katekizam Katolicke Crkve sadrzi mnostvo navoda iz spisa sv. Male Terezije. Papa Ivan Pavao II., proglasio ju je 19. listopada 1997.g, Nauciteljicom Crkve. IME je grckoga porijekla i znaci: ZENA-LOVAC, dok u njemackome znaci: SNAZNA ZENA. ZASTITNICA je: MISIJA i FRANCUSKE.

01.01.2022 Video konferencija hrvatskih dušobrižnika iz Australije U etvrtak, 19. studenoga 2020. održana je na poziv delegata Hrvatske inozemne pastve za Australiju fra... Ive Tadia video konferencija hrvatskih dušobrižnika iz Australije. Na konferenciji su uz devetoricu dušobrižnika sudjelovali i predsjednik Vijea Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. dr. Tomo Vukši, nadbiskup koadjutor vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u Bosni i Hercegovini, provincijali Franjevake provincije Bosne Srebrene fra Jozo Marini i Hrvatske provincije sv. irila i Metoda fra Milan Krišto i nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu dr. Tomislav Marki. Susret je pozdravom i molitvom otvorio nadbiskup Vukši, a poslije njega skupu su se obratili provincijali Marini i Krišto te ravnatelj Marki. Potom su o pastoralnoj situaciji u njihovim zajednicama uvjetovanoj epidemijom govorili hrvatski dušobrižnici iz Sydneyja, Melbournea, Geelonga, Pertha i Wollongonga. Delegat Tadi osvrnuo se i na situaciju centara u Hobartu, Newcastlu, Canberri, Adelaidu i Brisbanu, iji su voditelji bili sprijeeni sudjelovati. Dvoipolsatni video susret završio je razgovorom o nekim pastoralnim i personalnim pitanjima te je zakljueno kako i u budunosti valja nastaviti s nesmanjenim pastoralnim zalaganjem i služenjem na dobro naših iseljenika i njihovih potomaka. See more

01.01.2022 Great opportunity for all the teens in our community...

01.01.2022 14. RUJNA - UZVISENJE SVETOGA KRIZA, Blagdan Danas, 14. rujna, Katolicka Crkva slavi blagdan Uzvisenja Svetoga Kriza, slavnoga Kriza. Kriz je mjesto Kristove p...objede. Na njemu je Bozji Sin osudio "kneza ovoga svijeta", i razotkrio zlocu grijeha. Sa svoga Kriza privukao je k Sebi sve grjesnike (Iv 12,32), i objavio ljubav Boga Oca koji Ga je poslao. Izdisuci na njemu prinosi zrtvu po kojoj je oduzeo grijeh svijeta i zahvalio Svom Ocu sa svime koje spasava. Dana 14. rujna 335.g., posvecena je bazilika Uskrsnuca, koju je sagradio car Konstantin blizu mjesta raspeca. Od IV. st. krscani Istoka svecano slave Blagdan u cast Spasiteljeva Kriza. Prema drevnoj krscanskoj predaji Kristov je kriz u Jeruzalemu na cudesan nacin pronasla pobozna carica Jelena, majka Konstantina Velikoga (IV.st.) Na taj spomen ustanovljen je ovaj blagdan. Sv. Andrija Kretski pise: "Blagdan kriza slavimo, i s Raspetim bivamo uzdignuti u uzviseno, da bismo - ostavivsi dolje zemlju s grijehom - stekli ono visnje". Kriz je mjesto pobjede, a ne poraza. Kriz je izvor zivota, a ne smrti. Kriz nije samo simbol, sveti znak, Kriz je zivot. Iz kriza izvire zivot kako za Krista, tako i za svakog covjeka. Kriz postaje izvor najvece ljubavi, kad je iz ljubavi prihvacen. Tada je to blagoslov za covjeka i za svijet. Kad ga odbacujemo i ne prihvacamo, satire nas i nije blagoslov, nego prokletstvo. Pred patnjom je najbolje sutjeti, jer ne razumijemo kriz ni one koji su na njemu. Isus nije dosao ukinuti patnju i bol ove zemlje, nego je dosao pokazati kako se prihvaca i kako se pati: smireno i predano, iz ljubavi prema Bogu, za covjeka. Kriz je dokaz najvece ljubavi: "Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorodjenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima zivot vjecni" (Iv 3,16). Mnogima se cini tvrda ova rijec: "Odreci se sebe, uzmi svoj kriz i slijedi Isusa"(Mt 16,24). Ali mnogo ce im teze slusati ovu zadnju rijec: "Odlazite od mene, prokleti u oganj vjecni" (Mt 25.41). Jer, koji sada rado slusaju i slijede rijec o krizu, nece se tada preplasiti, kad budu slusali vjecnu osudu. Ovaj ce znak Kriza biti na Nebu, kad Gospodin dodje suditi. Tada ce svi sljedbenici Kriza, koji su u zivotu postali slicni Raspetomu, pristupiti Kristu Sucu s velikim pouzdanjem. Sto se dakle, bojis uzeti kriz, po kojem se ide u Kraljevstvo? U Krizu je obilje visnje slasti, u krizu je snaga srca, u krizu je radost duha, u krizu je sva krepost, u krizu je savrsena svetost. Nema dusi spasenja, niti ufanja u vjecni zivot osim u krizu. Uzmi, dakle, kriz svoj i slijedi Isusa, pa ces uci u zivot vjecni! On je prvi posao noseci svoj Kriz i umro je za tebe-mene na Krizu, da i mi svoj kriz nosimo i da zazelimo umrijeti na Krizu. I kad ti je tesko, sjeti se da je Isus prvi patio. Sjeti se da je kupio tvoje grijehe i vec te je spasio. Nemoj to zaboraviti kada sagrijesis, misleci da ti nece oprostiti, kada ti je na Krizu otkupio i taj grijeh. Oprostio ti je prije nego si sagrijesio. Zato ponizno klekni pred Taj uzviseni Znak, jer na njemu je Zivi Bog. Naslovnik crkve u Sisku. MOLITVA Gospodine Boze nas, molimo Te, koji cemo se nahraniti Tijelom i Krvlju Gospodina nasega Isusa Krista, koji je posvetio zastavu Kriza, da kao sto zavrijedimo klanjati se toj zastavi na zemlji, tako da i prisvojimo zauvijek ucinak spasonosne njezine slave, sada i za vijeke. Oce dobri, molimo Te, da nam je pogled uvijek cist, uzdignut prema Krizu povjerenja i istine, jer prljav pogled vidi samo naslade ovoga svijeta, a cist; jednostavnost, poniznost i Samoga Tebe u drugome. Pomozi nam zivjeti ustrajnost, hrabrost i odvaznost u navijestanju spasenja preko Tvog Svetog Kriza. Amen. Neka nam je svim vjernicima na blagoslov, danasnji Blagdan Svetoga Kriza - ZDRAVO KRIZU, NADO JEDINA!